Mračna reputacija italijanskog grada Kolobraro nije naškodila njegovom turizmu. Svakog ljeta, u nastojanju da se otkrije istorija grada i privuku turiste, održava se festival na kome se loša sreća pretvara u magiju, piše dnevnik.
Susedni gradovi na jugu Italije jednostavno ga zovu „Taj grad“, a mnogi njegovi stanovnici izbjegavaju da prolaze kroz njegove ruševine. Priča o ukletu je stara koliko i sam grad, vezana za originalni naziv ‘cluber’, što na latinskom znači zmija – što je oličenje zla.
Smatra se da su kletvu na život tamo bacili advokat i veštica tek u prvoj polovini 20. vijeka. Prema priči koja kruži među Italijanima, Biagio Virgailio je bio bogat, ozloglašen lokalni advokat koji nikada nije izgubio slučaj i imao je mnogo neprijatelja.
Jednog dana na sudu, da bi istakao svoju tvrdnju, uzviknuo je: ‘Ako je ono što sam rekao netačno, neka ovaj luster padne’. Iste sekunde luster je pao na pod.
Iako niko nije povrijeđen, njegovo ime je postalo sinonim za loše i njegova reputacija je potpuno uništena. Sve negativno što se dešavalo u gradu vezano je za njega, a njegovi potomci su napustili grad.
Kasnije je jedan antropolog posjetio grad u potrazi za ‘fattucchierom’, vješticom koja bi otklonila zlo – za koje se vjeruje da je izazvano tuđim mislima.
Lutajući ulicama u potrazi za takvom ženom, naišao je na staricu sa opekotinama od sunca i dubokim borama i vjerovao da je pronašao osobu koju je tražio.
Vjeruje se da se žalio da su se on i članovi njegovog istraživačkog tima misteriozno susreli sa nesrećom tokom posjete gradu. Od tada je Kolobraro postao poznat kao vještica, ali Elena di Napoli, potomak te žene i član turističke zajednice, kaže „Moja pra-pra-pra-prabaka nije bila vještica. Sama stara stanovnica koja je možda izgledala kao vještica“.
Decenijama podstiču sumnju neobjašnjiva klizišta, odroni, povrede i neobične nezgode, kao i priče o okupljanjima vještica. A kako su Italijani poznati po sumnjičavosti, ta njihova sumnja nije pomogla da se skine ljaga sa malog grada.
Prokletstvo navodno utiče samo na posjetioce grada. „Naravno, s obzirom na to da sam potomak, imun sam na prokletstvo. Jezive stvari se dešavaju samo onima koji prvi put dođu u grad i vjeruju u kletve“, kaže Di Napoli.
Za mnoge koji žive u Kolobraru, teško je nositi se sa ovom reputacijom. „Ovdje nismo imali srednju školu, pa sam morao da idem u Tursi. Kolege su mi se rugale, nazivajući me nosiocem zlih predznaka’, rekao je Gaetano Virgalito iz Kolobra, koji sada živi u Rimu.
U kletvu se toliko vjeruje da policija neće kažnjavati vozače koji jure ulicama grada iz straha od natprirodnih posljedica, a muškarci iz drugih sela dodiruju svoje genitalije svaki put kada čuju riječ Kolobraro da bi uklonili kletvu.
Tokom ljetnjeg festivala „Noćni san“ u „Tom Gradu“, izvođači pričaju priče o magiji, fudbalu i ljubavnicima. Na ulazu se prodaju amajlije za koje se veruje da teraju zle duhove.
Priče o novorođenčadi sa dva srca i tri pluća i sumnjivim neočekivanim odronima, saobraćajnim nesrećama usred ruševina ukletih duhova, navele su pojedince da jedan italijanski grad proglase za najukletiji evropski grad. Mnogi Italijani ne žele ni da izgovore njegovo ime, a policija vas neće kazniti ako tamo vozite prebrzo iz straha od kletve, prenosi Dnevnik.hr.
