Dženaza namaz će se klanjati danas u 14:00 sati na gradskom groblju Sutina gdje će se rahmetlija i ukopati.
Njegovi sugrađani, ali i brojne javne ličnosti opraštaju se od Redina na društvenim mrežama.
Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Nedžad Lokmić od Redina se oprostio ovim riječima:
“Preminuo je naš Redin Redžić, heroj Mostara i Bosne i Hercegovine, koji je visoku cijenu platio za odbranu naše domovine.
Redžić je 1993. godine, tokom agresije na BiH, teško ranjen, ali nije posustao. Iako je postao 100% RVI, nastavio je snažnu borbu, cijeli svoj život posvetio je borbi za prava invalida i razvoju invalidnog sporta. Kroz svoje djelovanje, bio je simbol hrabrosti i predanosti, a s pozicije predsjednika invalida Hercegovačko-neretvanskog kantona, borio se za dostojanstvo svih naših heroja. Njegov život je dokaz istinske ljubavi prema domovini i njenim ljudima”, napisao je federalni ministari dodao:
“Velika je čast bila pozvati te, dragi Redine. Tvoj lik i djelo ostat će urezani u srcima svih nas. Tvoj neizmjerni patriotizam i hrabrost, tvoja borba za Bosnu i Hercegovinu i za prava svih invalida, ponosno ćemo čuvati i prenositi na buduće generacije.
Neka ti je vječni rahmet i lahka zemlja bosanska!
Emotivnim riječima od Mostarca se oprostio i njegov kolega iz Vazduhoplovne vojne akademije Milan Radošević:
Za mog brata….
“Zivot je za nas samo igra.”
Jebi ga.
Sjebao si me.
Zajebao si me kao nekad kad te nikada nisam dobio jedan na jedan pod jednim košem na terenu naše gimnazije.
A vjerovao sam.
Beskrajno se nadao da ces i ovaj put dobiti tvoju utakmicu.
Utakmicu zivota.
Jer si ti bio i ostao za mene pobjednik.
Pobjednik ljudskosti u nasem gradu.
Ne vrijedi sad.
Uzalud su sve ovozemaljske riječi da pronađu utjehu.
Utjehe nema.
Ispisat cu ti rijeci, da ti ih ne kazujem kad dodjem do tebe.
Ostao sam ti duzan na tvoje ispisane rijeci za mene……
Gore si sad sa Saškom, nasim dobrim Danevskim iz sobe pored nas. Znam da nas čekate da sastavimo ekipu.
Gledaj sta ti napisao Kićo,
juče kad mu javih za tebe:
“Nek mi počiva u miru, i nek mi čuva mjesto zadnjeg u obrani kao i nekad”.
Smiješ se sad.
I trebaš, znaš da smo i ti i on i ja naše trenutke provodili u smijehu.
Dogovorali smo se kad i kako bi oba mogla se naći kod tebe.
Da te iznenadimo.
Nismo ti ni rekli za to.
Tvoja kuća je bila i naša.
Ti to znaš.
Znao si i da je naša kuća bila tvoja.
Da…….
Bili smo i ostali svoji.
Braća.
I znaš da danas
ne vrijedi sad ni jednom Srbinu, Hrvatu i Muslimanu,
ne u gradu, već u Jugi,
objašnjavati kako mogu Musliman, Hrvat i Srbin da budu braća, a nikakve krvne veze da nemaju.
I neće se objasnjavati.
Kićo i ja smo sa tobom sve imali bez ijedne rijeci objašnjenja.
Bio si pobjednik.
I sad si.
Uspio si prije nas otići na, ipak, neko bolje mjesto.
Mjesto na kom ce ti pogan čovjek uzalud zabijati nož u leđa.
Neće imati efekta.
Istrpio si za života i nozeve i sjekire po leđima.
Znam, kao sto si i ti znao za mene.
Zbog samo ovog mikrona našeg života koje ti ispisah,
juče ti napisah tvojima:
Bio si prevelik čovjek za tako mali grad i svijet.
Eto……
Plakao sam nakon našeg zadnjeg susreta marta prošle godine.
Nisi znao, a i da si znao ne bih ti tad znao reći – zasto.
Plačem i sad.
Sad znam zasto.
Falićes mi jebivjetre u ostatku mog zivota.
Mnogo ćes mi nedostajati, brate moj.
Voli te tvoj brat
