Vrijeme smrti često se povezuje s prestankom rada srca, ili “zamiranjem” električnog impulsa koji stvara otkucaje i pumpa krv. Srce se zakoči. Često nastupa smrt. No, “preuzme” li smrt odmah i naš um ili se, laički rečeno, sporo uvlači, piše “Express.hr“.
Neki su naučnici koji se bave iskustvima bliskima smrti pokušavali saznati kako tačno smrt ili kraj preuzme mozak i naš um. Neki od zaključaka su naprosto fenomenalni, kao navala elektriciteta u mozak tačno prije trenutka smrti. Jedna studija iz 2013. sa Univerziteta Michigan pokazuje da su mozgovi štakora, tačno prije smrti, u stanju “visoke alertiranosti” i pojačanih električnih impulsa.
Naučnici su, piše Big Think, sve uvjereniji kako je za to zaslužan slabiji tok krvi u kombinaciji s abnormalnim ponašanjem mozga (tj. impulsa unutar mozga). Onaj tunel bijele svjetlosti o kojem svi pričaju je zapravo udar neuralne aktivnosti. Dr. Sam Parnia, sa NYU odsjeka za medicinu, istražuje kako tačno mozak umire.
U svom prijašnjem radu, istraživao je ponašanje mozga životinja u trenucima prije, tokom i poslije smrti. Ispitivao je i one koji su došli korak do smrti. “Jako, jako često oni koji su imali takva iskustva pričaju o tome kako su lebdjeli nad ekipom koja ih spašava. Često bi prepričali razgovore ili događaje do zadnjeg detalja, stvari kojih nisu mogli biti svjesni”, kaže.
I medicinske ekipe to potvrđuju. Kako oni koji su tehnički mrtvi mogu biti svjesni onoga što se oko njih događa? Čak i kada naše disanje i rad srca prestane, svjesni smo oko 2-20 sekundi, kaže dr. Parnia.
Toliko cerebralni korteks može bez kisika – to je dio mozga koji razmišlja i donosi odluke. Također dešifrira informacije koje nam pribavljaju naša osjetila. Parnia kaže da tokom tog perioda “izgubite sve reflekse vezane uz moždano deblo – refleks za povraćanjem, refleks zjenica, svega toga nema. I moždani valovi iz cerebralnog korteksa postaju sve slabiji. Uprkos tome potrebni su sati da se organ u potpunosti ugasi. Najčešće, kada srce prestane kucati, krene masaža srca (CPR) koja pomaže da organizmom kola 15 posto kisika potrebnog za održavanje moždanih funkcija.
“Ako uspijete “restartati” srce, mozak će, postepeno ponovno početi raditi kao nekada. Što duže masaža traje sve se malo više komplicira i usporava, ali spašavanje je i dalje moguće”, kaže Parnia.
Njegovo se istraživanje koncentrira na Evropljane i Amerikance koji su iskusili zastoj srca i preživjeli. “Na način na koji neki istražuju kvalitativnu prirodu ljudskog iskustva ljubavi, mi pokušavamo shvatiti što se tačno događa kad prolazite kroz smrt, jer je to nešto kroz što ćemo svi morati kročiti”, kaže Parnia.
Jedan je od ciljeva promotriti kako se mozak ponaša tokom procesa umiranja, ali i oživljavanja. Što je potrebno da ga se, neozlijeđenog, vrati u prvotno stanje, koliko treba kisika – to su sve stvari koje bi mogle pomoći spasiti brojne živote. “U isto vrijeme, bavimo se i ljudskim umom i sviješću u kontekstu smrti kako bi razumjeli da li svjesnost o sebi odmah nestane ili nastavlja još neko vrijeme nakon smrti”, zaključuje.
