Na današnji dan prije 65 godina rođen je najveći košarkaš kojeg je imala Bosna i Hercegovina, a bez ikakve sumnje rođen je najveći džentlmen pod obručima, piše “Radiosarajevo.ba“.
Za Sarajlije osamdesetih godina prošlog stoljeća on je bio ikona, mađioničar, čarobnjak iz Oza, heroj, zvijezda, majstor, legenda, Tito, ali prije svega raja. Čovjek. Mirza je bio najveći od svih. Bio je najveći u gradu u kojem nije rođen, u gradu u koji je došao kao nebrušeni dijamant s tuzlanskih haklerskih terena. U gradu kojeg je on zavolio na prvi pogled, a koji je njega objeručke prigrlio i ušuškao pod obronke Trebevića došao je na mala vrata i postao ikona, sinonim grada koji je dao toliko velikana.
Bila je to jednostavno ljubav na prvi pogled uz romantičnu šetnju kraj obale Miljacke. Od Dva ribara, pored Akademije, sve do dvorane koja danas nosi njegovo ime. Dvorane u kojoj je “bušio” Real Madrid, Barcelonu, Olimpiju Milano, Partizan, Zvezdu, Jugoplastiku… Džaba je bio zov vječitih rivala, obećanja, džaba su bila svjetla velikog grada. Džaba je bio i odlazak u grad na Dunavu, proba. Džaba sve. Beograde hvala, mene ipak čeka Sarajevo.
“Imao sam utisak da sam se u njemu rodio, da znam svaku ulicu, svakog čovjeka – Sarajevo je bila moja sudbina”, reći će poslije Mirza Delibašić.
Ovaj nesuđeni baletan i teniser na kraju se, na sreću nas ljubitelja košarke, odlučio za narandžastu loptu, obruče i mrežicu. Hvala vam košarkaški bogovi. Vječno Vam hvala. Hvala Vam što se Mirza zaljubio u obruče i mrežicu. Onaj zvuk kada je lopta pocijepa, tako zarazan i osvajajući. A koliko ih je samo Kinđe pocijepao… Za koliko je osmijeha, zagrljaja, tura, pjesme i veselja kriv Delibašić Mirza? Sruši tako Kinđe Real, dive mu se svi od Vardara do Triglava, a onda se istušira, spremi i sjedne s rajom na piće.
Onaj naš Kinđe, najbolji svih vremena, Kinđe prvak Jugoslavije i Europe s Bosnom, Kinđe prvak svega sa Jugoslavijom, Kinđe prvi i najuspješniji selektor reprezentacije BiH, Kinđe legenda Reala. Kinđe koji je mogao prstom pokazati gdje želi živjeti, ostao je u svom gradu i kada je bilo najteže i najgore. A zvali su ga, zvali su ga Corbalan i Brabender, molila ga je Slavica.
“Tada Slavica (Mirzina supruga) prvi put spominje riječ Odlazak. Tiho je izgovara, kao da je i ona ne želi čuti. Mirzini prijatelji i dalje šalju poruke: da izađe iz grada smrti sa Slavicom i Dankom, dok su još svi na broju. Posebno oni Španjolci, oni se nisu mogli pomiriti da njihov ‘El Monstruo’ tako nestane.
-Nisam ni pomislio na to. Gdje ću, u pi**u materinu? Zar da odem, pa da mi djeci govore da sam bio izdajnik, da ostanu bez domovine?! Nije bilo teorije!
– Kako si reagirao kad je Slavica prvi put spomenula tu mogućnost?
– Samo sam je pogledao krvnički!
– To je bilo sve?!
– Što sam trebao: održati govor o tome?!”, izjavio je Mirza za knjigu Svjetla za daljine – Slobodana Đanija Đurasovića.
U Sarajevu je Mirza posljednji put sklopio oči, tog 8. 12. 2001. godine. Te godine napustili su nas i Davorin Popović i Daca Džamonja. Mirza je, čini se, morao s rajom. Jer, Mirza je uvijek bio za raju i sa rajom. Mirza je bio i ostao gospodin. Gospodin u Tuzli, Sarajevu, na ulici, u kafani, na parketu, u Madridu… Gdje god pokažete prstom, koga god pitate reći će vam isto – Mirza je čovjek, ljudina, genije. Mirza je raja. Možda smo mi subjektivni, ali Sergej Belov, legenda sovjetske košarke i čovjek kojem Jugoslaveni nisu bili baš omiljeni narod nema razloga da bude.
“Osvojio me čim sam ga prvi put vidio. Čime? Iz njega je zračilo nešto što čovjeka nije moglo ostaviti ravnodušnim. Doživio sam ga ne samo kao velikog košarkaša, već i velikog čovjeka. Fascinirao me nekom svojom nestvarnom igrom, dostojanstvom, manirima koji se rijetko sreću kod ljudi… Malo sam takvih ljudi sreo u životu. Rijetko kompletna ličnost, karakterna, gotovo nestvarna. Savršen igrač i čovjek.”
A Sarajevo? Sarajevo još uvijek nema tvoje ulice Kinđe. Mada, ako će ti je dati kao što su je dali Davorinu Popoviću, onda ti i ne treba. Tvoja ulica je tu i ne mogu je ukrasti, preimenovati, staviti na rubove grada. Tvoja ulica zove se ulica sjećanja. Sjećanja koja nikada ne blijede, jer, sjaj tvoje zvijezde ne može se ugasiti. Sretan ti rođendan, najveći od svih!
