Jedna od zagonetki života je što čovjek nikada ne može znati kuda će ga njegova struja odvesti. Ono što danas djeluje gotovo nezamislivo, sutra može postati realnost, kada se probudite na drugom kraju planete i shvatite da ona danas baš nije tako velika kako nam je izgledalo dok smo slušali o njoj sjedeći u školskim klupama.
Bali je egzotični otočić koji pripada Indoneziji, komadić zemlje na koji prosječan Balkanac nabasa tek kada se povedu razgovori o kojekakvim idealnim destinacijama za bijeg od stvarnog svijeta, no, tamo je svoj stvarni svijet pronašao Bosanac Fuad Hasanagić, s kojim se sudbina poigrala i otvorila mu nova vrata na životom raskrižju.
Hasanagić na Baliju živi već godinu i po, gdje radi u srednjoj školi Canggu Community School, koja nudi obrazovanje međunarodnog ranga za učenike iz Indonezije, ali i 40 različitih zemalja svijeta. Studirao je u Italiji, gdje je bio stipendista italijanske vlade. Tamo je završio master iz međunarodnog menadžmenta u turizmu, a master studije u oblasti podučavanja francuskog jezika u Francuskoj. Na Baliju predaje francuski jezik, a njegova supruga je također angažovana u obrazovnom sektoru, jer u Indoneziji radi kao profesor razredne nastave.
‘Makarska’ za Australce
Dok dosta ljudi s našeg područja maštaju o odlasku u zapadnu Evropu, Hasanagić se tako našao na suprotnom kraju planete, gdje balkanska noga gotovo da i ne zalazi, ako izuzmemo turizam.
Ja sam danas, ja sam jučer, ja sam sutra
Mada mu rad u školi nije problem, jer se koristi engleski jezik, Hasanagić je počeo učiti indonežanski jezik.
„Lokalci, kao i, naravno, kolege iz škole, zbog turizma relativno dobro govore engleski jezik. No, pomalo učim indonezanski, ali ne sa upornošću koju bih trebao imati da bih mogao svatiti humor. Jezik je lagan bez mnogo zavrzlama. Čak nema niti koncepta vremena, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jer jednostavno kažeš svoju rečenicu sa glagolom u datom obliku, koji se ne mijenja i onda na to dodaš danas, sutra ili jučer. Recimo – ja sam danas, ja sam jučer, ja sam sutra…
„Profesor sam francuskog i italijanskog jezika i već duži niz godina radim u međunarodnim školama. Karijeru sam započeo kao profesor francuskog jezika u Sarajevu, a nastavio u Kairu. Kada mi se otvorila mogućnost da apliciram za posao na Baliju, odlučio sam je prihvatiti. Nije lako, jer da bih dobio dozvolu, morao sam biti ekspert u svojoj struci i imati pet godina iskustva u oblasti u kojoj sam stekao diplomu. Osim toga, previše je zainteresovanih, a premalo radnih mjesta, ali sam uspio“, priča Hasanagić.
Kaže da se nije pokajao, jer je život na otoku odličan.
„Jeste, pod uslovom da imaš posao. Bali, kao i svako drugo mjesto na planeti ima svoje lice i naličje, a pritom ima mnoštvo lica. U isto vrijeme, to je raj za surfere, hipstere i noćni život, raj za meditaciju i pronalaženje unutrašnjeg mira. To je, da tako kažem, Makarska za ljude iz Australije i Novog Zelanda. No, s druge strane, gužve su nepodnošljive. Bez motocikla si, takoreći, nepokretan. Mnogo je otpada na plažama i pijanih polugolih turista na motorima koji predstavljaju opasnost po život. No, ovakvu destinaciju preporučujem svakome, jer svako zaslužuje da nađe svoj mali mir, mada ne moraš biti na Baliju da bi to postigao“, navodi Hasanagić.
Kako je tekla prilagodba na život u toliko drugačijem svijetu?
„Prilično lako, zavisi šta te zanima. Nije se teško prilagoditi na stvari kao što su, recimo, gledanje zalaska sunca na rajskim plažama u mnogobrojnim barovima, meditacija, joga, surfovanje, zavisi šta koga zanima. Hrana je također odlična, mada je previše začinjena i pikantnija od naše. No, Bali je takva turistička destinacija da možeš naći restoran kakav hoćeš. Baš sam neki dan čuo da je neki Rumun otvorio balkanski gril u kojem imaju čak i ćevapi“.
Bosna ‘negdje pored Rusije’
Govoreći o lokalnim ljudima, Hasanagić ih opisuje baš onakvim kakvih bi ih većina ljudi zamislila.
„Super su, svakom je osmijeh od uha do uha. Kultura im je takva – gostoprimljivi su, nenametljivi i tolerantni. Naravno, poneki su malo iskvareni masovnim turizmom, ali to je tako svugdje. I ono što treba reći je da nemaju pojma o Bosni i našim krajevima. Stanovnici Balija nas često na geografskoj karti smjeste ‘negdje pored Rusije’. A kada govore o Bosni, onda su im to asocijacije na rat i sukobe. Obično pitaju je li se ‘tamo još puca“ ili ‘je li tamo sve OK’.
Govoreći o drugoj strani Balija, Hasanagić tvrdi da opasnosti nema ništa više nego u drugim dijelovima svijeta, prenosi aljazeera balkans.
„Kriminala, naravno, ima, ali ono što se najčešće može čuti je hackiranje bankomata, provale u kuće, ali nasilja nema. Jedan od razloga za to je što su zakoni jako strogi, pa se tako, recimo, samo za posjedovanje opijata dobija doživotna robija“.
Jedna od tamnih strana Balija, kao i čitave Indonezije i prostora jugoistočne Azije, su prirodne nepogode. U posljednje vrijeme, svijet je slušao informacije o novim zemljotresima, erupcijama vulkana i cunamijima koji odnose hiljade života.
Strah od zemljotresa i vulkana
No, dok u ostatku svijeta, u kojem se te stvari ne dešavaju, pomisao na ove prirodne nepogode izaziva duboku nelagodu, ljudi na Baliju imaju drugačiji pogled na to.
Viza za penzionere i digitalni nomadi
Hasanagić navodi da je Bali idealna destinacija za ljude koji završe svoj radni vijek i koji žele ostatak života provesti sa što manje stresa.
“Ovdje čak postoji ‘retirement visa’, samo za one koji žele doći provesti penziju na Baliju. Razloga je mnogo, ovdje se živi kvalitetno, mnogo mirnije i jeftinije nego u zapadnoj Evropi, a priroda je veličanstvena. Ono što je još interesantno za reći je da je Bali jedna od najpopularnijih destinacija za takozvane digitalne nomade, odnosno, ljude kojima je za obavljanje poslova potrebna samo dobra konekcija na internet. To su programeri, dizajneri, online marketinški stručnjaci… Oni na Baliju imaju izvanredne uslove za rad“, navodi on.
„Straha od toga ovdje nema, makar ne u pravom smislu te riječi. Ljudi u Aziji i na Baliju, sa svojom percepcijom života i smrti, dostojanstveni su i smireni u takvim situacijama, što opet ne znači da su indiferentni. Samo drugačije gledaju na to. Bude potresa, pa malo vulkan Agung ‘kašljucne’, ali većih nesreća ovdje nema, niti se život zbog njih mijenja. No, mjere predostrožnosti su uvijek prisutne. Jednom se desilo da smo zbog zemljotresa morali evakuisati cijelu školu, ali u principu, na kraju se ni tegla nije slomila“, navodi Hasanagić.
Ono što mu najviše nedostaje su ljudi s naših prostora.
„Kada sam radio u Kairu, tamo sam imao pravu južnoslovensku zajednicu, ali ovdje nema nikoga, izuzev jednog programera iz Visokog kojeg ne poznajem. Osim naših ljudi, ne nedostaje nam gotovo ništa. Bali je možda prije 20 ili 30 godina bio nešto drugačije, ali nakon što se otvorio za turizam, tu možemo pronaći sve što želimo.”
Na pitanje gdje će ih put odvesti, natrag u BiH ili pak dalje u svijet, Hasanagić kaže da niti sam ne zna odgovor.
„Ostat ćemo sigurno još jednu školsku godinu, a poslije, ko zna. Ovo je takva profesija da ljudi često mijenjaju mjesto gdje žive. Kada je riječ o BiH, to je naš dom i tako će uvijek biti. Pratim situaciju tamo i iz ove perspektive mi djeluje nevjerovatno. Žalosno je što sve više naših prijatelja napušta zemlju, ili su već otišli iz nje. U potpunosti razumijem mlade ljude, jer ne žele učestvovati u masovnom gubljenju vremena, ali se isto tako i divim i imam puno poštovanje za sve one koji se bore za dobre stvari, a znam da ih ima u raznim domenima“.
