“Prije 3 godine odlučio sam se na uzgoj soje, a u 2018. godini sam prvi put imao zagarantovan otkup uroda. To znači puno – i prije nego što smo posijali, znali smo cijenu soje po kilogramu. Naše je onda da biramo hoćemo li sijati ili nećemo“, govori Gavro Bradašević pokazujući zemljište na kojem je posijano 1.5 hektara soje.
Poljoprivrednik već deset godina, Bradašević trenutno obrađuje oko 30 hektara zemlje u okolini Modriče. U maju je postao jedan od uzgajivača genetski nemodificirane soje podržanih kroz projekat ‘Lokalni integrisani razvoj’ (LIR), koji finansira Evropska unija, a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Novo sjeme mu je pomoglo da proširi svoje usjeve, a nada se novim uzgajivačima soje i poticajima.
U Modriči se posljednjih godina proizvodnja soje povećava, a i susjedne opštine imaju sve više proizvođača. Projektom Lokalni integrisani razvoj, osim u Modriči, obuhvaćene su i oranice u Odžaku, Domaljevcu, Gradiški i Orašju. Poljoprivrednici iz ovih opština, njih 283, zasadili su sjeme genetski nemodificirane soje, dobijeno kroz podršku Evropske unije, na više od 1340 hektara zemljišta.
U nabavku sjemena projekat je uložio oko 230.000 KM, a prihodi poljoprivrednika iznosili su blizu 3 miliona konvertibilnih maraka. Tako su poljoprivrednici koji su učestvovali u projektu LIR ostvarili prihod od skoro 2.200 KM po hektaru, što je u prosjeku povećalo prihode njihovih domaćinstava za blizu 10.000KM.
21-godišnji Mirko Ević iz Orašja više od 1 tone sjemena posadio je na 10 hektara zemljišta. Iako sa ocem već neko vrijeme uzgaja soju, ovo je bio prvi put da su imali zagarantovan otkup soje. “Bila je dobra godina, imali smo 350-400 kg prihoda po dulumu. Većinu smo prodali kompaniji Bimal po cijeni od 0.63 KM po kilogramu. To je dobra cijena“, kaže Ević.
Jačanje domaćih proizvođača
Soja je postala centralna tema u evropskoj poljoprivredi, industriji stočne hrane i prehrambenoj industriji. Za pokrivanje manjka proteina u stočnoj hrani Evropska unija uvozi oko 23 miliona tona sojine prekrupe i 12,5 miliona tona sojinog zrna, prije svega iz Južne Amerike. Međutim, oko dvije trećine uvoza sastoji se od genetski modificirane soje.
Prvi put su GMO namirnice stavljene na tržište 90-ih godina prošlog stoljeća, a od tada među potrošačima raste sve veća zabrinutost zbog takvih namirnica, posebno u Evropi. Zabrinutost potrošača u Evropskoj uniji rezultirala je obaveznim označavanjem genetski modificirane hrane, kao i hrane namijenjene za ishranu stoke. Sličnu praksu propisuje i Zakon o GMO-u u Bosni i Hercegovini.
Zbog toga se bh. tržište sve više okreće non-GMO sjemenima, za kojima postoji velika potražnja.
“Kada govorimo o uzgoju soje, ukupne količine ove uljarice koje bi se mogle proizvesti u Bosni i Hercegovini predstavljaju ‘kap u moru svjetske proizvodnje’ i stoga bi Bosna i Hercegovina definitivno svoju šansu i konkurentnost trebala tražiti na tržištu non-GM soje. Stvaranje jake domaće sirovinske baze za poduzeća koja se bave proizvodnjom prehrambenih proizvoda u BiH znači i jačanje domaćih proizvođača. Kao jedan od kriterija kvalitete proizvoda, koji je konkurentan na domaćem tržištu, ali i na tržištu širom svijeta, jeste i proizvodnja bez GMO-a. Stoga je ‘non – GMO proizvodnja’ budućnost jake BiH poljoprivrede“, smatra Nada Ević iz Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske.
Genetski nemodificirana soja za budućnost bh. privrede
Podrška razvoju poljoprivrede i povećanju zapošljavanja je među osnovnim aktivnostima projekta LIR, koji pomaže jačanju lokalnih zajednica. Upravo poljoprivreda ima veliku šansu da se razvije kao jedna od uspješnijih grana privrede u Bosni i Hercegovini.
“Prema podacima Agencije za statistiku BiH, ukupne površine pod sojom u 2018. godini na nivou BiH su oko 8515 hektara što predstavlja povećanje u odnosu na 2017. godinu za približno 1000 hektara. Razlog povećavanja površina pod sojom je veća profitabilnost u odnosu na druge ratarske kulture po hektaru, te siguran otkup svih proizvedenih količina soje po cijeni od 0,63 KM od strane pojedinih kompanija“, navodi Dragoljub Malinović, rukovodilac Područne jedinice u Gradišci pri Resoru za stručne usluge u poljoprivredi Republike Srpske.
Malinović smatra da zbog deficita za ukupnim potrebnim količinama soje na nivou entiteta, ali i države, te zahvaljujući sjetvi kvalitetnih nemodifikovanih sorti, organizovanom otkupu po povoljnim cijenama, manjim ulaganjima po hektaru u odnosu na druge kulture i podsticajima, soja postaje atraktivna kultura na našem području.
Uzgoj uljarica, među kojima je i soja, u BiH je isplativ – tržište postoji i otkup je zajamčen. Ova kultura ne zahtijeva posebne tretmane u proizvodnji te se može proizvoditi na području sjeverne Bosne i Hercegovine. Preradom soje na farmama se također može uvesti diverzifikacija poljoprivredne proizvodnje u ruralnim područjima, a odgovaranjem na potrebe tržišta stvaraju se nove mogućnosti za bosanskohercegovačke poljoprivrednike, kao i za razvoj domaće proizvodnje.
