Poštovani “prijatelju” Vučiću, odavno kanim da vam pišem, ali me uvijek u tome omete neka mala ili velika obaveza. I danas imam obaveza, ali me vaša zadnja izjava Bošnjacima: “Iskoristite to… Imate prijatelje u Beogradu i u Srbiji” tako dirnula da sam odgodio sve obaveze kako bi vam napisao ovo otvoreno pismo. Pismo je otvoreno, jer je i vaš poziv otvoren Bošnjacima da se obrate ili vrate Beogradu i Srbiji, jer tamo imaju prijatelje. Mislio sam da su Bošnjaci uvijek imali prijatelje u Beogradu, ali iz ovog vašeg poziva može se zaključiti da nisu. Vi, zapravo, velite da Bošnjaci tek sada imaju “prijatelja” ili “prijatelje”, dok ste vi to što jeste: Predsjednik Srbije. Sjećaju se Bošnjaci i kralja Jugoslavije Aleksandra, koj im je slično govorio. Neki Bošnjaci su mu povjerovali, a mnogi nisu stigli, jer im se u međuvremenu dogodio genocid u Plavu i Gusinju. Vi zasada formalno niste srpski kralj Aleksandar, pa, stoga, ni vaš poziv Bošnjacima nije kraljevski, već vučiji, koji zvuči kao milostivi (Miloševićevski).
Kao Bošnjak, priznajem – to je velikodušno od vas da se na takav “prijateljski” način brinete o Bošnjacima. Mi nismo navikli na takve milostive pozive iz Beograda. Posebno ne kad vam je u Beogradu u gostima ili na srpskim slavama Milorad Dodik, koji trenutno sjedi u Predsjedništvu bosanske države. Od Dodika u vašem ili u prisustvu vaših miljenika na TVRS-u ili na konferenciji za novinare mi slušamo iz Beograda samo prijetnje, psovke i uvrede na račun Bosne, Bošnjaka i svih ljudi zdrave pameti. Zato je ovaj vaš poziv za nas Bošnjake iznaneđenje, jer smo vidjeli da ste vi, Dodik i patrijarh srpski Irinej ovih dana bili zajedno k’o šipka i bubanj. A oni, Dodik i Patrijarh, nisu to što vi pričate. Posebno ovih dana dok su po Bosni orgijale četničko-fašističke pjesme i policijsko-vojne parade, koje su bile zastrašujuće za Bošnjake, kao i nekad u Srebrenici i u Banjoj Luci. Mi u tim slikama, odnosno srpsko-četničkim memima nismo vidjeli tog prijatelja(e) Bošnjaka o kojem vi pričate. To sve je nama Bošnjacima ličilo baš kao nekad u vrijeme milostivog Miloševića: “Svi Srbi u jednoj državi”.
Slučajno sam ovih dana čitao “Eneidu” od Vergilije, gdje piše: “Bojim se Danajaca i kad darove nose” (lat. “Timeo Danaos et dona ferentes”). Tako se Bošnjaci danas osjećaju nakon vašeg paternalskog poziva – “boje se negatora genocida i kad nude prijateljstva”. Jer, Bošnjaci su se naslušali lijepih priča i lažnih poruka od nekadašnjeg jugoslovenskog kralja Aleksandra do sadašnjeg srpskog “kinga” Aleksandra. A jednom su Bošnjaci čak povjerovali da biste vi, sadašnji srpski “king” Aleksandar, mogli biti preteča makedonskom “kingu” Zajevu. Tome su se Bošnjaci žarko nadali, jer su opet naivno vjerovali da su srpska pamet, srpska politika i srpska vjera doživjeli istinsku katarzu nakon poraza srpskih ratnih pohoda od Slovenije, Hrvatske, pa onda srpskog genocida u Bosni i masakra na Kosovo.
Ali, to vam se, Vučiću, očito nije dalo. Nije vam se dalo da budete srpski, kao makedonski Zajev, koji od male Makedonije pravi veliku priču na Balkanu i u Europi tako što se ponaša civilizirano demokratski i zato što u svojoj glavi nema ni etničku predrasudu, ni političku glupost, ni moralnu pokvarenost, ni iluzornu Makedoniju, već ima realni kontak sa sobom i sa svijetom. A vi, Vučiću, još uvijek niste na čisto šta želite osim što svako malo odašiljate zbunjujuće poruke svojim susjedima i zato Srbija nema prijatelja na Balkanu. Ako to vi ne vidite, dozvolite mi da vas podsjetim da vas vaše drugo oko u glavi, Crna Gora, gleda ispod oka, da sa Hrvatskom imate zategnute odnose, da Makedonija strahuje od vaše politike, te da Kosovo je već godinama u grču, ali i vi s Kosovom. Niste u nekoj ljubavi ni sa Bugarskom, Mađarskom i Rumunijom. Vušu majku Rusiju vi više volite nego što majka Rusija voli vas, ali to ništa ne mari. Važno je da vi imate crvenu mantu, Rusiju, s kojom možete mahati pred očima svojih komšija, posebno pred Bosnom, koja vam je zasada ostala i postala jedina meta za dokazivanje srpske hajdučije i junaštva, jer ste sve ostale mete na Balkanu promašili.
Gosp. Vučiću, ima Bošnjaka koji bi vam to donekle halalili, ali vam ne mogu i neće halaliti da ih tretirate kao nedonošćad, kojima treba vaša beogradska paternalska briga, kojima treba vaš drakulski zagrljaj u Beogradu. Stvar je, Vučiću, sasvim obrnuta. Vi treba da se pitate da li imate prajatelja(e) u Sarajevu nakon što ste ovaj grad nišanili sa brda. Bošnjaci nisu nišanili Beograd da se pitaju da li nakon toga imaju u tom gradu prijatelja(e). Jer, Bošnjaci znaju da ih (ne)maju, jer, da ih imaju Bošnjaci u Sandžaku bi imali osnovna ljudska pravu, koja im pripadaju, a ne bi im se dijelila Islamska zajednica da bi se nad njima vladalo, ne bi im se osporavalo pravo na registraciju univerziteta kako bi im se pokazalo da u Srbiji nisu ravnopravni i ne bi ih se ucjenjivalo za ostvarivanje i najmanjeg prava kako bi ih se prisililo na slijepu pokornost i podobnost.
No, gosp. Vučiću, glavni razlog što vam pišem ovo otvoreno pismo je da vam kažem jasno i glasno iz Sarajeva, grada kojeg ste vi nišanili iz puške sa okolnog sarajevskog brda – da vam kažem da se više nikad Bošnjacima u Bosni ne obraćaš kao otkačenoj etničkoj grupi, već kao državotvornoj naciji, tj., bosanskoj državi. Vi, gosp. Vučiću, kažite Bošnjacima u Sandžaku da imaju “prijatelja(e)” u Beogradu i pozovite ih na razgovor radi rješavanja njihovih problema u Novom Pazaru i cijelom Sandžaku. A što se tiće nas Bošnjaka u Bosni, mi smo predstavljeni kroz bosansku državu i zato kad se nama obraćate, obraćajte se kroz institucije bosanske države, odnosno poštujte suverenitet i teritorijalni integritet bosanske država te odustanite od podrše Miloradu Dodiku, koji krši sve ustavne, političke i moralne bosanske norme. Znam da vam to ne pada napamet, bar zasad, ali sigurno će doći vrijeme kad će te morati pokazati i dokazati da poštujete bosansku samostalnu i slobodna državu, a time i da cijela Bosna ima, a ne samo Bošnjaci, prijatelja(e) u Beogradu i Srbiji, jer u bosanskoj državi ne žive samo Bošnjaci. U njoj žive prije svega Bosanci, kao slobodni građani bosanske države, koju čine etničke grupe Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja, Mađara, Čeha, Italijana, Slovenaca i drugih. Kad se ove činjenice u Beogradu i Srbije shvate i prihvate, onda mi slobodni građani u Bosni možemo reći da imamo prijatelje u Beogradu i u Srbiji, ali samo mi to možemo reći bez vašeg sufliranja. Mi u Bosni ćemo reći ko su nam i gdje prijatelji. Ne treba nas niko tome učiti.
Ali, najgore od svega što smo saznali u vašoj izjavi je vaša briga za Hrvate u Bosni, koja se očituje u vašem žalu što se Hrvati nisu pobrinuli za svoj ekskluzivni etnički entitet u Bosni. Nas u Bosni ništa više ne iznenađuje iz Beograda, ali ova vaša briga za Hrvatima u Bosni na ovaj način je, zaista, za nas iznenađenje. To nam je, zaista, neobjašnjivo. Naprotiv, nama je žao Hrvata u Bosni što su spali na to da se vi iz Beograda brinete o njihovom statusu u Bosni. Žao nam je, ali nam je sada jasnije zašto se Čović i Dodik tako slatko ljube i grle. Ali, ta vrsta “udruženog zločinaškog poduhvata” protiv bosanske države je već osuđena. Žao nam je i vas, i Dodika, i Čovića što to još uvijek ne možete da shvatite. Ali, gosp. Vučiću, hvala vama na iskrenosti. Tako tako, jer nam otvarate oči i liječite nas od naše bosanske naivnosti. Nadam se da će vas ovo moje otvoreno pismo naći na odmoru od brige za Bosnom, Bošnjacima i Hrvatima, jer imate i previše briga oko Kosovu, oko demonstracija u Srbiji, oko posjete Putina i oko položaja Rusije u svijetu.
Lijepi pozdrav iz zimskog Sarajeva, grada heroja koji uživa u slobodi bez srpskih granata sa okolnih brda.”
