Sredinom prošle godine cijeli svijet je strepio da li će mladi fudbaleri sa Tajlanda i njihov trener uspjeti da se izvuku iz djelimično poplavljene pećine Tam Luang u Čijang Riju gde su bili zarobljeni više od nedelju dana. Nijedan dječak nije umio da pliva, početak sezone monsuna se bližio, a tuneli pećine su mračni, vijugavi i blatnjavi, toliko da su i za najiskusnije ronioce izazov. Operacija je uspješno završena, ali akcija se nije odvijala onako kako su to mediji tada prenosili, prenosi “Blic“.
Britanski istraživački novinar Lijam Kokrejn otkrio je nepoznate detalje drame, ali i šta su spasioci slagali cijeli svijet, pa i roditelje dječaka.
Slagali roditelje
Koliko je akcija bila složena, govore i riječi jednog od ronioca u vrijeme prireme operacije spasavanja.
– Ako ronimo sada, neki će umrijeti. Ako ronimo kasnije, svi će umrijeti. Samo ćemo pokupiti 13 tijela – rekao je on.
Da bi smirili roditelje, spasioci su im rekli da će dječake obučavati da plivaju, što su prenijeli i svi mediji. Oni koji su bili u pećini, znali su da dječaci koji nikada nisu ronili i plivali prije toga ne mogu tako neiskusni da se provuku kroz blatnjave i mutne tunele. Jedini način bio je da im daju sedative da ih uspavaju i stave maske sa kiseonikom da bi ih iskusni ronioci izvukli napolje.
Ključno je bilo da maske čvrsto prijanjaju da ne bi spale, zbog čega je postojao problem sa veličinom maski. Iako ih je bilo na desetine, većina je pravljena za odrasle. Samo četiri bile su za djecu, ali pitanje je bilo da li i one odgovaraju za najmlađe dječake.
Problem su bili i sedativi. Da bi uspavali dječake morali su da pozivu specijaliste. Izbor je pao na dva iskusna ronioca iz Australije – anesteziologa doktora Ričarda Harisa (poznatog kao doktor Hari) i njegovog prijatelja doktora Krega Čalena, penzionisanog veterinara.
Pred doktorom Harijem, koji inače drži ronilačku obuku za spasilačke timove, bio je delikatan zadatak da odredi količinu ljekova koji dečaci treba da prime da bi mogli da ostanu tri sata uspavani dok ih ne izvuku na površinu. Znajući u kakav se rizik upuštaju, obojica su od tajlandske vlade tražili diplomatski imunitet. Postojala je realna opasnost da neko od dječaka umre, za šta oni nisu željeli da snose odgovornost.
Za doktora Harija, ključno pitanje koji koktel lijekova je pravi. Kako ovakva operacija nikada nije bila sprovedena, ni doktor nije mogao da se osloni na već postojeće preporuke. Odlučio je da dječacima da prvo da tabletu anksiolitika Ksanaksa, da ih oslobodi straha, zatim injekciju ketamina u nogu (pet miligrama po kilogramu) da ih uspava. Ketamin deluje brzo, ali traje samo sat vremena, zbog čega bi u toku akcije ronioci morali da im ponovo ubrizgaju već spremljene injekcije.
Treći lijek koji su dječaci dobili takođe je ubrizgan u nogu i reč je o atropinu, čija je funkcija da smanji proizvodnju pljuvačke od koje bi mogli da se udave. Dokotor Hari nije bio siguran da će koktel ljekova koji je spremio biti djelotvoran. Kasnije je priznao da je čak u jednom trenutku pomislio da su šanse da uspije nula. Čak i oni optimističniji očekivali su da neće izvući sve dječake, čak procjene su bile da bi pet dečaka moglo da umre.
Kada im je saopšten plan, dječaci u pećini se nisu uplašili niti počeli da plaču. Željeli su da izađu napolje. Ronioci su im tražili da napišu poruke svojim porodicama, koje će krenuti ka površini prije njih, da bi u slučaju da ne uspiju da izađu napolje njihovi roditelji mogli da dobiju posljednje riječi svoje djece. Pisma su pisana na posebnoj vrsti vodootpornog papira.
Prvi je ka površini krenuo 14-godišnji Note. Doktor Park koji je bio sa dječacima u pećini dao mu je tabletu, a doktro Hari injekciju, dječaku je obučeno zaštitno odjelo i stavljena maska. Spasioci su mu vezali ruke i zatim zavezali konopac iz leđa, da bi se osigurali u slučaju da se dječak probudi nakon prestanka dejstva ketamina i pokuša da se oslobodi. Britanski ronilac Džejson Malison dobrovoljno se javio da povede prvog dječaka. Nakon prolaska kroz mutne kanale, povremeno su nailazili na komore u pečini (baze spassilaca) gde ih je čekala ekipa da proveri dječakovo stanje i da mu potrebnu dozu ljekova. Sve je išlo po planu.
Oko 100 ljudi učestvovalo je u akciji. Kada je prvi dječak stigao do površine, uslijedilo je oduševljenje i aplauzi.
Sve je išlo kao treba do četvrtog dječaka, koji je loše reagovao na lijekove, zbog čega je operacija na kratko stopirana. Nakon pola sata i nove doze lijekova i on je bio spreman da krene ka površini.
Drugog dana akcije, na isti način spasena su još četiri dečaka, ali nije bilo tako jednostavno. Jedan od njih počeo je da se budi dok ga je ronilac Džejson Malison vodio ka površini. Uspio je da mu da injekciju ketamina, a dečak se po izalsku na površinu ničega nije sećao.
Posljednjeg dana akcije, dok su spasioci žurili zbog dolazećih monsunskih kiša, problem je predstavljalo izvlačenje najmanjeg dječaka, jer nije postojala maska njegove veličine. Pronađena je jedna za koju niko nije bio siguran da li će odgovarati, ali spasioci su morali da rizikuju i probaju. Srećom, i on je izašao na površinu živ, pa laž rečena roditeljima i cijelom svetu, sada više nije ni bitna.
