Blagdanski objed u krugu porodice ideal je redovito propagiran u bezbrojnim filmovima i čini se neizostavnim dijelom kulturnih običaja. No, što ukoliko sa svojim najbližim krvnim srodnicima ne dijelite iste stavove i poglede na život? U tom slučaju, porodična druženja lako se mogu pretvoriti u situacije žučnih svađa ili, u najboljem slučaju, nizove neugodnih šutnji, piše “Jutarnji“.
No, rješenje je nadomak ruke, barem tako u svom članku u “Washington Postu” tvrdi Harriet Brown, profesorica na američkom sveučilištu Syracuse i autorica knjige ‘Kći u sjeni: Memoari otuđenja’, koja smatra da otuđenje od majke ili drugih bliskih rođaka ne mora uopće biti loša stvar.
– Prije deset godina, nakon desetljeća žestokih svađa i mlakih pomirenja, konačno sam stekla hrabrost da u potpunosti prekinem sa svojom majkom. Naša veza nije mi donijela ništa do nemira na nuklearnoj razini. Nakon i najmanjih interakcija – emaila ili SMS-a – imala bih napade panike koji traju sedmicama. Ne bih spavala, jela bih previše i propala u rupu samoprezira.
Odluka da se otuđim od svoje majke nije bila laka. Za mene, kao i za većinu ljudi, trebala je toliko toksična rasprava, toliko izvan granica prihvatljivog, da je nešto puklo u meni. Moja starija kći jako je patila od anoreksije i moja mi je majka poslala email da mi poruči kako je to moja krivnja i kako bih trebala biti zahvalna da mi to ona govori jer to pokazuje da me voli. Ali ja sam s njom završila.
Dobronamjerni članovi porodice zvali su da me upozore da ću jednoga dana žaliti jer sam prekinula veze.
‘Imaš samo jednu majku’, kazali su. ‘Šta ako umre, a vi ste i dalje otuđeni? Kako ćeš se osjećati?’
Moja majka umrla je tri godine nakon našeg službenog otuđenja, i jedino žalim što to nisam učinila ranije. Mnogo, mnogo ranije, napisala je.
Kad se govori o otuđenju, misli se da je to problem koji treba riješiti. U vrijeme djetinjstva vidimo i osjećamo nadmoć genetski povezanih porodica na hiljadu načina. Kasnije se to uzima zdravo za gotovo. Mnoštvo knjiga i članaka posvećeno je pomaganju da se porodice pomire, sa savjetima od onih o tome kako se ispričati do savjeta o pravnoj pomoći.
No, Harriet Brown smatra da to možda funkcionira za neke porodice, ali za ostale, piše, otuđenje nije problem, već rješenje, odgovor na inače nerješivu dilemu. To je posljednje rješenje kad ste probali sve ostalo niz puta, i kada više ne vjerujete tom odnosu.
Autorica navodi da je intervjuirala više od 50 ljudi koji su se otuđili od članova svoje porodice te da pritom nije upoznala niti jednu osobu koja bi to zažalila. Žale situaciju zbog koje je to postalo nužno. Žale da nemaju roditelja/brata/sestru/člana porodice s kojim bi mogli komunicirati. Oni žale da su njihovi problemi bili toliko ozbiljni da je otuđenje u usporedbi s tim izgledalo kao dobro rješenje. Ali ne žale da su to učinili.
Više od tri četvrtine sudionika jednog istraživanja osjetilo je kako je otuđenje pozitivno promijenilo njihove živote.
Najnovije pak istraživanje pokazuje da je 10 posto majki otuđeno od najmanje jednog svog odraslog djeteta te da oko 40 posto ljudi iskusi porodično otuđenje u nekom trenutku. Većina ljudi pak upada u “kontinuum otuđenja”, bivajući manje ili više otuđeni – neki komuniciraju samo telefonom i ne posjećuju se. Neki šalju e-mailove i ne razgovaraju. Neki se viđaju jednom ili dvaput godišnje i održavaju površne veze.
No, u pravilu ne govore s drugim ljudima o otuđenju od svojih porodica. Autorica je zabilježila slučaj jedne žene koja je poznanicima govorila da blagdane provodi “u krugu porodice” iako se otuđila, jer se bojala da bi je ljudi osuđivali.
Nije to ništa čudno. Kad se govori o otuđenju, ljudi se osjećaju neugodno. Možda se pitaju što nije u redu s tobom kad se ne možeš slagati sa svojom porodicom. Također, pomisle da ako se ti možeš otuđiti od svojeg roditelja, možda bi to isto njima mogli učiniti njihovi roditelji/djeca/braća. Kao da otuđenje prijeti iskonskom poretku stvari i otvara prostor mnogim pitanjima o kojima većina nas ne bi razmišljala.
Stoga se mnogi radije prisile pomiriti sa svojom rodbinom. Takav pritisak često pričini više štete nego koristi jer održavaju zlostavljani odnos samo zato što dijeli DNK. Otuđenje bi im, s druge strane, možda moglo spasiti život, piše Harriet Brown u “Washington Postu”.
