Osamdesetjednogodišnji Ibrahim Avdić i njegova dvije godine mlađa supruga Sadika u braku su 61 godinu.
Ibrahim je rodom iz Višegrada, a Sadika iz Rudog, iz mjesta Strgačina. U životu je, kažu, bilo svega što su preturili preko svojih leđa, ali ne žale se, već zahvaljuju Bogu jer im je dao zdravlje i snagu da to sve podnesu, piše “Faktor“.
Sada žive u sarajevskom naselju Velešići i dane u penziji provode dočekujući sina i kćer, te unučad i praunučad.
– Ni u jednom braku ne cvjetaju ruže, kad vidiš da je ljut nemoj ga ništa pitat. Ibrahim je dobre duše ali lahko plane, lahko se naljuti, al’ ga brzo i prođe. Kad dođe čo’jk s posla, nemoj ga nikad odmah ispitivat i negativno mu pričat, nek se odmori, nek popije kahvu, pa onda sa njim o svemu što te interesuje – savjetuje nana Sadika.
Imali su, kaže, težak život, ali se u svakoj nevolji strpe, saburaju i to prođe. Rado se sjeća mladosti, mada su im branili da ašikuju.
– Upoznali smo se na svadbi mog brata. Ibrahim je na svadbu došao sa svojim konama jer je mlada bila iz njegovog sela. Ja stavljala sofre, a on me nešto pita. Kažem ja njemu de ti jedi pa ćemo kasnije pričat. Stid me bilo rodbine da mu bilo šta odgovaram. Kasnije smo progovorili koju, al moj brat nije dao da ašikujemo jer nije volio Ibrahima. Ibrahim ga tjerao sa pendžera dok je dolazio da ašikuje u njegovo selo – kaže Sadika.
Ibrahim je preko šume dolazio Sadiki pod pendžer da ašikuju, i tako devet mjeseci.
– Nije bilo telefona, mobitela, ne znaš ni da će ti doći. Samo u neka doba čuješ kako kamenčići udaraju od staklo, provirim, a on pod prozorom. Nisam se smjela plaho ni naget da ga vidim, al’ opet bi ponekad proviri. Otac mi je bio ljut, kao i brat i nisu dali ašikovat, te je nakon devet mjeseci odlučio da me ukrade. Vidjela sam da je bio dobar, a bilo mi ga i žao, majku nije ni upamtio, živio sa maćehom i ocem. A drago mi bilo i što mu je babo bio hodža, odmah su mi na srce legli – priča Sadika.
Bilo je, kaže, sijelo u susjednom selu, te su iskoristili dok nema gužve u kući, da pobjegne kroz prozor.
– Djever mi je čuvao merdevine, ja zavezala nešto malo odjeće i niz selo. Amidžić mi pomogao, čuvao nam stražu, a ja ostavila pismo, da znaju kud sam otišla. Kad su ujutro vidjeli pismo, brat sa nožem krenuo da nas traži. Na kraju sela sretne komšiju, i kaže šta se desilo, pa mu komšija rekao da nas sigurno neće naći jer nas je vidio po noći kako bježimo, te se brat vrati kući – prisjeća se.
Kaže kako su Ibrahimovi napravili lijepu svadbu, ali njeni nisu došli jer su se neko vrijeme ljutili što je pobjegla, tada nije imala ni 18 godina.
– Imala sam na sebi neku haljinu, sa crvenim pojasom i duvakom, isto crvenim, ko biva da me ne ureknu. Nakon nekog vremena moji poslali ruho i darove. A ruho sam sebi spremala, tkala ponjave, ćilim, te imala posteljinu i jorgan, a za familiju darove, košulje i tako. Nije se plaho imalo, u sobu staviš ćilim, napraviš sebi slamaricu mjesto dušeka, imaš jorgan, jastuk i posteljinu, u nekim kućama su bili i kreveti i sećija – kaže Sadika, dok Ibrahim pažljivo sluša i dodaje pokoju ako Sadiki šta promakne.
Ibrahim je poslije dva mjeseca braka otišao u vojsku i vratio se nakon dvije godine, a 1954. godine odlučio je da seli u Sarajevo. Prvo je otišao Ibrahim, učio je zanat i radio, a kad je skupio nešto novca za njim su došli Sadika i djeca.
– Kad god je dolazio iz Sarajeva da nas obiđe dolazio je sa poklonima, kupovao mi materijale za dimije, katove, šamije, kupio mi jednom lijep kaput od čohe. Kad sam otišla mami, pita me ona jel to sad sine sve tvoje na tebi, ja kažem jest. A ranije sam dok nismo imali, posuđivala da se obučem kad bih krenula kod svojih – prisjeća se Sadika.
Kada je počeo zarađivati, napravili su kuću u Sarajevu, a pare su, kaže, uvijek bile kod Sadike.
– Rekao sam joj da hoću da jedem isto i prvog i tridesetog u mjesecu, da razgodi i nagodi kako zna i umije. Glavno je da žena sluša, a ako ima dug jezik onda tu nema života. Mi smo vazda jedno drugom bili podrška, al se zna čija je zadnja – zaključuje Ibrahim.
