Ekonomski eksperti se slažu da je regija na klimavim nogama, a da vlade niti ne razmišljaju o novoj ekonomskoj krizi, javlja “Al Jazeera Balkans“.
“U ovom času riječ je o mogućim recesionim kretanjima, a ne o krizi. Svakako ne o krizi sličnoj onoj iz 2008. i 2009. godine. Nije riječ o jednom uzroku, ili o skupu međusobnih uzroka, već o problemima sa kojima se suočavaju pojedini regioni ili zemlje, pa su ti problemi donekle nezavisni jedni od drugih”, umirujući objašnjava Vladimir Gligorov sa Instituta za međunarodne ekonomske studije iz Beča, nadolazeći strah od sve češćeg spominjanja globalne krize.
Ciklična kretanja u ekonomiji, potkrepljena usporavanjem rasta britanske i njemačke privrede, recesije u Italiji, ekonomskih nesuglasica Sjedinjenih Američkih Država s Evropskom unijom, Kinom, ranije Kanadom i Rusijom… pojačali su zebnje da je, nakon deseteljeća rasta, došao kraj. Gligorov nalazi razloge, ali i razlike zašto to još uvijek nije kao kriza iz 2008. godine.
“U SAD-u je usporavanje vjerovatno, mada ne i recesija. Razlog je u fiskalnom stimulusu kao posljedici poreske reforme. Taj je stimulus istekao ili ističe, pa se američka privreda vraća na stope rasta koje su realističnije, imajući u vidu gotovo punu zaposlenost i relativno spor rast produktivnosti. Eventualna recesija, recimo krajem sljedeće godine, mogla bi da bude posljedica eventualne povećane neizvesnosti, uglavnom političke prirode”, kaže on.
DEVASTIRAJUĆE POSLJEDICE IZ 2008.
“U Kini se proizvodnja usporava zbog sada već ograničene sposobnosti da se privreda podstiče monetarnom politikom, a da se ne mari za rastuće javne i privatne dugove. Tome valja dodati promenjene komercijalne uslove u svijetu, pre svega uslijed američkog povećanog protekcionizma. No, opet, tu je riječ o usporavanju, do kojeg svejedno u nekom času mora doći. Nije reč o recesiji, a svakako ne o krizi.”
Promijenjene okolnosti na svjetskim tržištima, kako zbog usporavanja rasta u SAD-u i u Kini, tako i zbog sporova o trgovačkom režimu, povećani protekcionizam drugim riječima, uz Brexit, za kojega se još ne zna kako će izgledati, svakako utječu na usporavanje proizvodnje u Evropi.
“To, prije svega, utiče na njemački izvoz i stoga na industrijsku proizvodnju. Francuska, opet, ima unutrašnje političke probleme, koji nisu jeftini, ali to nije ništa novo kada je riječ o ovoj zemlji. Onda tu valja dodati Italiju, koja je u recesiji, prije svega, zbog nekompetentnosti nove, populističke Vlade. Koliko će se eventualno dodatno pogoršati privredna kretanja u EU ukoliko do Brexita dođe, a da nema potrebnih sporazuma o naslijeđenim obavezama i o budućim trgovačkim i finansijskim odnosima? EU se svakako suočava sa rizikom produžene krize, mada ne one kakva je bila 2008. godine”, zaključuje Gligorov.
Hoće li i kakve implikacije na ekonomije zemalja regije imati ovakva kretanja? Ipak su u pitanju ključni ekonomski i politički partneri, izvozna tržišta i zemlje ključne za bankarski sektor. Ekonomski eksperti iz regije se slažu da je regija na klimavim nogama, a da vlade niti ne razmišljaju o novoj ekonomskoj krizi, niti imaju instrumente da se uspješno nose s posljedicama.
EGZODUS RADNOSPOSOBNOG STANOVNIŠTVA
“Kriza iz 2008. godine je pokazala da, bez obzira na ekonomski položaj neke zemlje i njenu snagu, globalne ekonomske krize imaju devastirajuće posljedice na sve ekonomije. Tada su nas domaći političari ubjeđivali da posljedica po nas neće biti, s obzirom da ne učestvujemo na tržištima kapitala koja su krizu izazvala. U regionu se prošla kriza odrazila prvenstveno kroz manji priliv doznaka iz inostranstva, koje čine značajan dio bruto domaćeg proizvoda – BDP pojedinih zemalja regiona, smanjenje izvoza ili otežan pristup izvoznim tržištima, otežan pristup finansijskim sredstvima i smanjenje investicija i priliva inokapitala. Sve to je imalo za posljedicu visoke stope nezaposlenosti u zemljama regiona, vrlo niske stope rasta BDP-a i nizak životni standard stanovništva godinama nakon krize. Kao rezultat svega navedenog, u zadnjih par godina imamo egzodus radnosposobnog stanovništva iz regiona u razvijene zemlje”, navodi Damir Miljević, ekonomski analitičar iz Banje Luke.
Za izrađene planove vlade u svojoj zemlji, kao i za planova vlada zemalja regije ne zna ni Vasilije Kostić sa Fakulteta za menadžment iz Herceg Novog. Napominje da Vlada Crne Gore ima srednjoročnu strategiju ekonomskog razvoja, s projekcijama relevantnih makroekonomskih indikacija. Pa ipak predlaže naredne korake.
“Bilo bi poželjno da se, u kontekstu samoispunjujućih predviđanja o predstojećoj ekonomskoj krizi, napravi i plan djelovanja u takvim uslovima. Generalno, takav plan teško je napraviti, s obzirom da je ipak nagađanje da li će krize uopšte i biti, a ako je i bude – kakva će biti priroda krize, jer od toga zavise i mjere na amortizovanju njenog uticaja. Univerzalnog lijeka nema. To treba imati na umu, jer ono što jednoj ekonomiji može biti efikasno, drugoj može ozbiljno nauditi. Dakle, svaka vlada treba pažljivo i shodno obilježjima svoje ekonomije, njenoj strukturi i stanju u kome se nalazi, kao i postavljenim ciljevima ekonomske politike, koncipirati svoj plan odgovora na krizu.”
Svjestan je da su moći Centralne banke i Vlade Crne Gore na utjecaj izloženost krizi vrlo ograničene, ali da ih to ne smije opustiti, jer su daleko od osuđenosti na posmatranje i bez šansi za amortiziranje negativnih uticaja krize. Stepen izloženosti eurizirane crnogorske ekonomije globalnoj krizi je visok sam po sebi, a posebno zbog njene visoke zavisnosti od vanjskog finansiranja (javnog duga), i to je segment kome naročito u jednom hipotetički proaktivnom pristupu treba posvetiti ozbiljnu pažnju.
NERAZVIJENI MEHANIZMI ZAŠTITE
“Ako bi željeli dati lakonsku opservaciju o sadržini plana djelovanja na uticaj krize, možemo reći kako bi se crnogorski odgovor trebao ogledati, prije svega, u pojačavanju i pooštravanju zacrtanih ciljeva ekonomske politike u narednom srednjoročju, što znači – smanjiti javni dug i budžetski deficit, smanjiti potrebu za zaduživanjem i održati visoku stopu ekonomskog rasta. Sve to uz dalju konsolidaciju javnih finansija, održavanje stabilnosti bankarskog sistema, pooštravanje kontrole banaka, uz praćenje neophodne kapitalne adekvatnosti i održavanje visokog stepena likvidnosti. Drugim riječima, Vlada će trebati obezbijediti da finansijski sektor i sektor preduzeća bude produktivniji te da efikasnije rade u korist rasta i razvoja. To bi rezultiralo rastom zaposlenosti i uzrokovalo povećanje tržišne tražnje i dodatnog impulsa ekonomskom rastu kroz novi oblik preraspodjele i ublažavanja nejednakosti”, smatra Kostić.
Bosna i Hercegovina i Crna Gora su (visoko) euroizirane i centralne banke im nemaju praktičnu monetarnu funkciju.
“Nova globalna kriza bi, bez obzira gdje, kako i kad nastala, imala gotovo iste devastirajuće posljedice po zemlje regiona, s obzirom da većina njih zavisi od inofinansiranja, nema značajnije budžetske i finansijske rezerve sa kojima bi mogla intervenisati u slučaju krize, niti razvijene mehanizme zaštite domaće proizvodnje. Što se tiče eventualnog postojanja planova i mjera za stresne situacije, ni tu nisam veliki optimista, jer iz iskustva znamo da se planovi i mjere u zemljama regiona vrlo često ne realizuju ni u normalnim okolnostima”, zaključuje Miljević.
