Prema informacijama medija The Telegraph, vojnici te paravojne postrojbe baziraju se u gradu Bengaziju, na libijskoj obali Sredozemnog mora, a njihova je zadaća potpora Libijskoj nacionalnoj vojsci (LNV, hrv.) pod zapovjedništvom maršala Khalife Haftara, koja nadzire najveći dio istočne Libije. Haftarova vojska provodi kampanju zauzimanja najvažnijih nalazišta nafte u toj zemlji. Britanski medij također tvrdi kako su ruski plaćenici „pomiješani s pripadnicima GRU“ (ruska vojna obavještajna služba, op. a.).
Britanski medij Times također se osvrće na istu temu, pozivajući se na svoje izvore, s tim da dodaje, kako vojnici iz „Wagner Groupp“ isporučuju oružje LNV. Pretpostavlja se, navodi taj medij dalje, kako će u slučaju da Rusija nad njom uspostavi nadzor, Moskva moći zaustaviti isporuke nafte iz Libije u Europu. Također se navodi kako Rusija namjerava iskoristiti svoje mogućnosti u Libiji za „pranje novca“ ruskih oligarha, piše “Geopolitika.news“.
Međutim, britanski mediji, kada je u pitanju Rusija, često izlaze iz okvira novinarskog profesionalizma i zalaze duboko u sferu propagande. Niti Rusija ima dovoljan broj svojih vojnika (najamnika) za bilo kakav pokušaj preuzimanja nadzora nad LNA (iza koje otvoreno stoje i Egipat i UAE, ovaj drugi sa svojim zrakoplovima koji sudjeluju u Haftarovim operacijama), a još manje nema mogućnosti ni želje za ograničavanje izvoza libijske nafte u Europu. Tako dramatične izjave, kojima se dodatno pridodaju elementi „pranje novca“ i „ruski oligarsi“ nemaju veze s realnošću. Nime, podsjećamo na slijedeće:
Iako je nazočnost ruskih najamnika na istoku Libije vjerojatna (oni djeluju i u Srednjoafričkoj Republici u broju od oko 150 vojnika i instruktora), ona ni u kom slučaju nije brojčano velika. Na libijskom terenu trenutačno se nalaze specijalne postrojbe mnogih zemalja (uključno i britanskih!), velikim dijelom u tajnim misijama, a Haftarova LNA upravo proteklih tjedana vodi borbe na jugo-zapadu zemlje s ciljem ovladavanja dvama najvećim libijskim nalazištima nafte pod nadzorom tuareških plemena, od kojih ono veće pripada francuskom „Elf“-u, a manje talijanskom „Ein“-ju. Na libijskom tlu trenutačno se najviše sudaraju upravo francuski i talijanski energetski, a time i politički interesi i planovi, s time što iza onih talijanskih stoje i britanski, a vjerojatno i američki energetski interesi. U Libiji su vrlo aktivni francuski padobranci, prije svega na istoku Libije, gdje također pomažu Khalifi Haftaru u nadzoru ključnih naftnih terminala u libijskim lukama na Sredozemnom moru. Dakle, navoditi da Rusi žele i mogu omesti izvoz libijske nafte u Europu čista je glupost.
U prosincu prošle godine, na velikoj konferenciji za medije, ruski je predsjednik Vladimir Putin, govoreći o pripadnicima ruskih privatnih vojski u Africi, izjavio kako najamnici iz tih redova, „ako ne ,krše ruske zakone, mogu slobodno raditi i prodavati svoje poslovne interese u bilo kojoj točci svijeta“.
Sredinom veljače u Moskvi je boravio privremeni libijski povjerenik Mustafa Abu-Saed, kojeg je primio Putinov posebni predstavnik za Bliski istok i Afriku i zamjenik ministra vanjskih poslova Mihail Bogdanov. Posebna pozornost, kako je izjavila ruska strana, pridana je stanju u Libiji i perspektivama unutar-libijskog riješenja sukoba. Pri tom je Moskva „naglasila spremnost za priključenje uspješnom pokretanju libijskog političkog procesa pod egidom UN-a u cilju pronalaska zajedničkog riješenja … i razvoj Libije kako jedinstvene i nezavisne države“.
Može se zaključiti slijedeće: nikakve dramatike ili zločestih ruskih namjera u čitavoj ovoj priči nema. Naime, Rusija sada, kao i ključne zemlje Zapada već dugo, jednostavno mijenja svoju vanjskopolitičku paradigmu i aktivno se uključuje u “veliku igu” svuda gdje procjenjuje da ima svoje nacionalne interese. To se vidi iz niza primjera: od Ukrajine i Sirije, preko Iraka, Jemana i Venezuele, pa do posljednjih govora i javnih istupa ruskog predsjednika Putina. To je jednostavno odgovor Moskve na pokušaj njezine izolacije od strane SAD-a i to će ona u buduće činiti sviđalo se to nekome ili ne. I u tom je smislu svako iznenađenje ovakvim i sličnim ruskim potezima zapravo licemjerno jer je to politika na koju je ruski državni vrh Zapad upozoravao još od čuvene Minhenske konferencije o sigurnosti iz 2007.g., javno ukazujući koje će promjene uslijediti ukoliko Zapad u svojim strategijama ne bude uvažavao i ruske nacionalne interese. U svemu ovom Rusija neće ulaziti u neposredne sukobe niti s Amerikancima niti bilo kojom drugom stranom, osim, naravno, u slučaju da njezine snage ili interesi na terenu budu neposredno ugroženi. A isto tako, to sasvim sigurno neće činiti niti Amerikanci. Sve to skupa samo je odraz velike globalne geopolitičke bitke i novog međunarodnog poretka koji se uspostavlja na razvalinama onog posljeratnog, čijih se načela od strane velikih igrača više nitko ne pridržava, ili ih se, preciznije, pridržavaju samo ukoliko to njima u određenom trenutku odgovara. A sve ovo, sasvim sigurno, dobro znaju inače izvrsno obavješteni britanski mediji, koji su, ne tako davno, pisali i kako ruske pomorske snage koje su stacionirane u libijskom akvatoriju Sredozemnog mora žele – ni manje ni više nego zauzeti Gibraltar.
