Šabanović je preživio taj masakr, zajedno sa nanom sa kojom je u Zaklopači ostao do 16. maja 1992. godine, nakon čega su se krili po šumama kako bi spasili svoje živote. Svjedok je i zločina u Potočarima u ljeto 1995. godine.
Rijetki su stanovnici Zaklopače koji su preživjeli 16. maj 1992., kada je ubijeno 59 bošnjačkih civila, od kojih je 12 djece.
Ti događaji ostavili su, kaže Šabanović, neizbrisiv trag na njega. Danas, bez rodbine, koja je uglavnom pobijena, dijelom u Zaklopači a dijelom u Potočarima (22 člana familije izgubio u Potočarima), presudu Radovanu Karadžiću Šabanović dočekuje u Miševićima nedaleko od Hadžića, piše “NAP“.
Šabanović je u ratu 1992. godine izgubio i oca. Otac mu je ubijen kada se vratio iz Beograda gdje je radio. Po povratku iz tog grada, putnici su izvedeni iz autobusa te poubijani i bačeni u rijeku Drinu sa Zvorničkog mosta.
„Ne smijemo zaboraviti majke, žene i djecu i mnoge koji su ubijani i zakopani u masovne grobnice”, kaže Šabanović, podsjećaju na logorima “Sušica” u Vlasenici, Osnovnu školu “Vuk Karadžić” u Bratuncu ali i brojne druge logore u kojima su mnogi ubijeni na najsvirepiji način, samo jer su se Bogu molili drugačije.
Šabanović ističe da očekuje da Karadžić osim Srebrenice bude proglašen krivim i za genocid u još sedam općina, među kojima su Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik (oslobođen u prvostepenoj presudi) i da bude osuđen na doživotni zatvor.
„To bi mogao biti tračak nade za žrtve da pravde ipak ima“, kazao je Šabanović.
Dodaje da mu je teško i kada zvaničnici iz Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini, danas negiraju žrtve i relativiziraju ih.
„Ja ne osuđujem kolektivno narod, ja osuđujem zločince. Mora se doći do pravde ako je ima na ovom svijetu”, naglasio je svjedok stravičnih zločina u istočnoj Bosni.
