Imam 65 godina i živim sama. Dvoje djece, sin i kćerka imaju svoje živote daleko odavde, imaju svoju djecu i svoje probleme. Ne zovem ih, čekam da se oni mene sjete, a to se vrlo rijetko desi. Ove godine su mi i rođendan zaboravili čestitati. Nema veze, nisam im zamjerila.Znam kako im je, i ja sam bila isfrustrirana u njihovim godinama. Previše sam kidala sebe brinući se kako da ih odgojim i omogućim sve neophodno. Drago mi je što sam uspjela da ih i školujem i napravim dobre ljude od njih ali mi je žao što sam se toliko nervirala oko svega.Zbog čega? Da bih sad bila sama i sjedila čitav dan u četiri zida čekajući da mi telefon zazvoni da mi bar neko kaže “Sretan ti rođendan” i osjećam se tako šugavo i napušteno kao pas? Pa neka… Hvala vam. Mogu ja sve sama. Ja ću sebi uvijek naći hobi i držati pozitivnu stranu svojih misli.
A vi neka vam je Bog u pomoći. Moliću se da vam život ne dadne sudbinu kakva je mene zadesila. Moliću se da vas djeca ne zaborave, čak i ako ste uvijek bili tu za njih i pomogli im u svemu što so pomoći moglo, kao što ste vi mene zaboravili. Neka.. Ne zamjerim vam,prenosi Pult
