Za zločin nije potrebna ideologija ni nacionalna pripadnost. Nasilje i mržnja imaju svoj tok, a podloga za to se nalazi u mnogima. Hrvati nisu skloniji zločinu u odnosu na Muslimane, a isto je i sa Srbima, piše “Jutarnji.hr“.
Temelj ovih rečenica je istraživanje koje je dugih deset godina provodio Max Bergholz, kanadski povjesničar, autor knjige “Nasilje kao generativna sila”. Sve je tu čudno, povjesničar kojega od svih zemalja na svijetu fascinira neka umrla država kakva je bila Jugoslavija u vrijeme kada je on rođen, 1973. u Pittsburghu; činjenica da zbog te fascinacije naučio jezik koji može koristiti na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore; odluka da posjeti ostatke te države i zapne na sudbini mjesta determiniranog nasiljem počinjenim 1941. godine, a za koje, realno, ne zna previše ljudi. On je potrošio deset godina, a bosanski grad nedaleko od Bihaća, Kulen Vakuf, dao je oko tri tisuće ljudi da bi se pokazalo kako je nasilje banalno i kako mu ne trebaju ni ideologija ni nacionalna pripadnost da bi bilo počinjeno.
Nasilje i mržnja imaju svoj tijek. Potrebno je samo da netko prvi započne. U Kulen Vakufu bila je to grupa lokalnih sitnih pljačkaša koja je pojavu NDH shvatila kao idealan paravan za napade na susjede, Srbe.
“Jednog septembarskog popodneva 2006. godine, dok sam prebirao po nekatalogiziranim dokumentima u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nekoliko upečatljivih riječi na svežnju iskrzanih plavih fascikli prekinulo je moju potragu: ‘Pregled stratišta u Socijalističkoj Bosni i Hercegovini’. Dokumenti u tim fasciklima otkrivaju da su 1983. godine tadašnje komunističke vlasti naredile povjerljivu istragu u cijeloj republici.
Cilj je bio prikupiti informacije o svim mjestima na kojima su vršena masovna pogubljenja civila tijekom Narodnooslobodilačkog rata, što se odnosilo na period od 1941. do 1945. godine”, napisao je Max Bergholz na samom početku knjige koja mu je donijela nekoliko važnih nagrada za priču o masakrima koje su počinili stanovnici malog područja jedni nad drugima, kako bi se svetili za zločine koje su počinili oni prije. I kako bi se međusobno zastrašivali i time čuvali od drugih osvetničkih napada.
Najveći masakr
Max je, čitajući spomenute fascikle, naišao na nešto vrlo nejasno, zločine u Kulen Vakufu.”Tu je, stoji u izvještaju, u rujnu 1941. godine ubijeno čak 2000 tisuće ljudi – muškaraca, žena i djece, ‘muslimanskog življa”. Tko je točno kriv za njihovu smrt razmatra se u tek nekoliko zamršenih, nejasnih rečenica. Za ‘partizane’, koji su se u ratu borili pod komunističkim vodstvom, stoji da nisu odgovorni za ta nedjela. Isto tako, ni bilo koja strana vojska, poput njemačkih i talijanskih snaga koje su u travnju 1941. izvršile invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju i rasturile tu zemlju. Ne spominje se ni bilo kakva uloga ‘srpskih’ ili ‘hrvatskih’ nacionalističkih snaga, četnika ili ustaša.” Naišao je na “ustanike”.
Oni su počinili najveći masakr u nizu zločina koji su prethodili najvećem, počinjenom 6. i 7. septembra 1941. godine nad Hrvatima i muslimanima. Bili su to ljudi koji su se svetili za dotadašnje napade lokalnih ustaša kojima je cilj bio pljačkati svoje srpske susjede. A, kad je krenula osveta, u 48 sati, tokom 6. i 7. septembra, bila je usmjerena na sve koji su po bilo kojem kriteriju pripadali ili bili povezani s ustašama, politički, nacionalno i vjerski. Tada je ubijeno oko dvije hiljade ljudi.
– Iznenadilo me da se nasilje može pojaviti među ljudima i bez prethodne mržnje. Potreban je samo malen, uistinu malen broj ljudi koji bi počinili prvo nasilje. Proces počinje prvim masakrom i vrlo brzo se može dogoditi da ljudi budu spremni počiniti novi, veliki masakr. Društvo do tada ne mora uopće biti podijeljeno – kaže Max o onome što ga je iznenadilo radeći na knjizi. Naišao je, istražujući na cijeli niz primjera koji pokazuju kako su ljudi na području Kulen Vakufa do 1941. živjeli mirno, ne razlikujući se po svojoj pripadnosti. Bili su susjedi, dobri i loši kao i svi susjedi na svijetu.
A onda se pojavila NDH i navela nekoliko lokalnih pljačkaša željnih tuđeg bogatstva da se posluže različitostima u pripadnosti kako bi opravdali svoje nasilje. Lokalni su ustaše, sveukupno njih stotinjak, odlučile započeti s pljačkom početkom jula 1941. godine. – Etnicitet, nacionalnost, nije bila važna da bi se zločin počinio. To je, čini mi se, iako se time nisam bavio, sličnost s ratovima devedesetih – tumači Bergholz tokom posjeta Kliofestu, festivalu historije na kojem je njegov hrvatski izdavač, Buybook, predstavio knjigu. – Svi su mi rekli da su do rata 1992. godine odnosi bili gotovo normalni, nije bilo nikakvih problema. Slično je bilo i do 1941. i to su glavni nalazi moje knjige – govori Bergholz i sam, na neki način, iznenađen što govori o zlu koje nema opravdanje u nečemu izvanjskom, nego se nalazi u ljudima.
Sve ostalo su samo opravdanja. A od ratova devedesetih ljudi ovdje žive uvjeravajući se kako su napadnuti samo zato što su drugi, što pripadaju nekoj drugoj strani. – I ne samo da nacionalno nije bitno za početak nego čak i tokom nasilja nacionalnost nije bila bitna – kaže Bergholz, koristeći pristojan izraz nasilje za vrlo grube i okrutne zločine koje su ljudi činili tamo. Sjekli su dijelove tijela, sakatili jedni druge, vadili oči i rezali trudne žene da bi izvukli nerođene bebe koje su potom ubijali.
Dinamika nasilja
Odsijecali su glave, a onda su za osvetu nailazili na odsječene glave svojih rođaka i prijatelja, članova iste grupe. – Ono što je važno je ljudsko ponašanje – smatra Max Bergholz. – Kada gledamo nasilje kao proces, vidimo da ono ima svoju dinamiku, vidimo da je ta spominjana i očekivana nacionalnost kao uzrok nasilja jako fluidna – kaže. – Dok je nekima jako bitna, drugima nije toliko. To je bitno uočiti. Treba pratiti dinamiku nasilja. Mislim da mnogi historičari griješe kada sve pripisuju nacionalnosti i zaključuju da sukobi nastaju jer postoje Hrvati i Srbi ili Muslimani na nekom području. Naime, ako nemamo neki izvor kroz koji bi mogli pratiti to kroz izgovoreno na raznim stranama koje sudjeluju u nasilju, onda je od nas historičara malo neodgovorno da to kažemo. Smisao identiteta se mijenja, od dana do dana, a pogotovo tokom rata – razmišlja naglas, pokušavajući odgovoriti na pitanje kako se dogodi da se ljudi odluče za zlo.
A onda opisuje i kako su stalno postojala previranja i među onima koji su rujnu 1941. krenuli na “ustaše”, u osvetu na Hrvate i Muslimane. – Na putu prema Bihaću stradalo je možda od 300 do 500 izbjeglica, ljudi koji su pobjegli iz Kulen Vakufa. To je nekoliko kilometara od grada. Bila je to prva faza nasilja, ali među tim ljudima, ustanicima, isto je tako bila borba, neslaganje o tome što učiniti. Neki su, naime, umjesto po ljudima, pucali u zrak. Negdje oko 3100 ljudi je ipak stiglo pobjeći, stigli su u Bihać. Ustanici su tog poslijepodneva 6. septembra vraćali ostale, nekih dvije tisuće ljudi,u Kulen Vakuf. Oni koji su bili za obuzdavanje nasilja su otišli navečer jer se pronio glas da dolaze ustaše i domobrani. Bilo je raznih situacija. Na kilometar od mosta su ubijene stotine žena i djeca, a svega par stotina metara dalje nalazila se policijska stanica u kojoj je druga grupa, isto tako nekoliko stotina žena i djece, bilo spašeno.
Njih su neki od ustanika čuvali s puškama i branili ih od onih koji su ih htjeli ubiti, koji im nisu davali nikakvu šansu. Sljedećeg dana, 8. septembra, došlo je do novog sukoba među ustanicima. Jedna je grupa htjela pobiti samo one koji su bili među ustašama, a drugi su bez razlike, htjeli sve pobiti. Samo je jedan mladić uspio pobjeći, i samo zahvaljujući njemu se zna za masovnu grobnicu – kazuje Max o sadržaju na koji je nailazio radeći na knjizi. – O tome se nije smjelo govoriti nakon Drugog svjetskog rata jer su neki među ustanicima otišli u partizane, postali članovi Saveza komunista. O ustaškom nasilju se zna iz ustaške arhive, oni su imali dosta dokumenata koji su sačuvani. Među tim dokumentima se nalaze i oni koji opisuju kako su zločini počinjeni. Zanimljivo je da se prvi put pojavljuje izraz o ustanicima koji su bili četnički nastrojeni u dokumentima koji opisuju događaje između 6. i 8. septembra. No, do tada nije bilo četnika na tom području, to je distorzija historije. Ono što je zanimljivo je da su partizanski memoari tiskani na lokalnoj razini bili jako korisni izvori, nije bilo kontrole Partije.
Među ostalim, Esad Ivanović je tada bio mladi komunistički aktivist koji je bio s ustanicima. S dvojicom prijatelja nosio je crvenu zastavu u džamiju i kada su došli drugi ustanici, oni su digli tu zastavu i viknuli da se žele boriti s ustanicima, ali su gotovo izgubili glavu. Nakon rata posvetio se istraživanju tih zločina i došao do vrlo kvalitetnog materijala o zločinima ustaša i ustanika. Njegove je rukopise čuvao njegov sin nakon Esadove smrti – opisuje događaje na koje je naišao. Kulen Vakuf je nakon tog masakra bio prazan grad, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Tada su se vratili ljudi, vrlo različiti. – Kod nekih je bila samo mržnja. Doživjeli su nasilje i smatrali su svoje susjede neprijateljima, ali ne bih rekao da je to bilo dominantno. Drugi su imali ljubav prema svojim susjedima jer su upravo zbog toga preživjeli rat. Recimo, čovjek koji je zajedno s obitelji preživio masakr 8. septembra preživio je zbog jednog ustanika koji ih je sve spasio. Svi su preživjeli jer ih je jedan čovjek spasio i kada se nakon rata pojavljivao kod njih u kući, zvali su ga bratom.
Dvije realnosti
Bratstvo i jedinstvo nije bilo iskreno nakon Drugog svjetskog rata, ali je atmosfera bila takva da su se morali tako ponašati. Postojala je neka vrsta nasilja jer su se u isti kraj vratili i oni koji su počinili nasilje i oni koji su ga preživjeli. Jedan je čovjek svaki dan tijekom 20 godina na željeznici radio s čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodilo da mu se pokvario sat i kada je otišao kod urara, shvatio je da ovaj na ruci nosi sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale s drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici, tijekom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti.
Neki koji su počinili masakr su otišli u partizane i o njihovim se zločinima nije moglo govoriti. Našao sam dokument u fondu Saveza komunista s nekog sastanka na kojem su kritizirali Muslimane u Kulen Vakufu jer su ovi protestirali zašto nema spomenika njihovim žrtvama. Bili su proglašeni šovinistima jer su tražili spomenik za svoje žrtve. Svi su znali, ali zbog političke situacije nisu mogli govoriti o tome. To je isto vrsta nasilja jer su jedni mogli govoriti o svojim žrtvama, a drugi nisu. Postojala je disciplina koja je određivala ponašanje. General Nikola Karanović je bio među ustanicima, neki kažu da je bio sudionik. U svakom slučaju, bio je odgovoran jer je bio zapovjednik tim ustanicima. Prvi spomenik je tamo podignut partizanima, 1981. godine. Nikola Karanović je držao govor okupljenim ljudima, a ispred njega su bili oni koji su preživjeli masakr. Nitko nije govorio o tome te godine. Takva je bila situacija – govori.
Max Bergholz sada je na maloj turneji predstavljanja svoje knjige. Nakon Zagreba, predstavit će je i u Bihaću, a onda se vraća svom životu profesora povijesti. Mršav, napadno uredan, djeluje kao svi oni američki tipovi koji zbrišu s fakulteta da bi napravili neki znanstveni rad. Ovaj je posebno težak. Iskopao je onu istinu koja nikome ni blizu Kulen Vakufa, a ni na cijelom području bivše Jugoslavije, temeljito uništavane u ratu nije po volji. Ona kaže da nam za zlo nije trebao nitko drugi, sami smo odlučili biti takvi prema drugima, a time i prema sebi.
