Pudari su u Ljubinje iz Dubrava kod Stoca došli početkom proteklog rata, a u Ljubinju živi Milenkov brat Marko. Markov sin je maturant Srednjoškolskog centra “Svetozar Ćorović” i sinoć je imao matursku zabavu.
Prema saznajima “Srpskainfo“, stric Milenko, koji nije imao djece, putovao je u Ljubinje, da uveliča matursko veče svom sinovcu.
O nastradalom Pudaru svi u Hercegovini imaju samo riječi hvale.
“Upoznao sam ga preko jednog prijatelja u Ljubinju. Bio je fin čovjek, radan, u svim situacijama priseban. Ne mogu da vjerujem da takav čovjek ovako završi, ali sudbini se ne bježi”, rekao je za “Srpskainfo” jedan Ljubinjac.
Mišo Pamučina, trebinjski deminer, kaže da je poznavao Milenka, koji je volio da dođe u Hercegovinu.
“Radio je u banjalučkoj regionalnoj kancelariji Centra za uklanjanje mina BH MAK i uvijek je bio od koristi sa svojim savjetima, iako je bio penzionisan. Volio je Trebinje i Hercegovinu, kupio je i stan u Trebinju i često dolazio”, priča Pamučina.
Pudar je poginuo u ponedeljak u mjestu Grabovica na putu Mostar – Jablanica u blizini mosta “Begića i Begovića”.
Do nesreće je došlo kada je vozeći “Hyundai” izgubio kontrolu nad vozilom i frontalno udario u autobus koji se kretao iz suprotnog smjera. Milenko je bio sam u vozilu, a u autobusu nije bilo povrijeđenih putnika.
Dean Savičić iz Banjaluke je u oproštaju od Milenka na svom Fejsbuk profilu napisao da je Milenko bio deminer koji je većinu svog života proveo gledajući smrti direktno u oči.
“Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svijetu, onda je jedini lijek biti pozitivan svakodnevno. Takav je upravo bio i Milenko, imao je lijek za sve, osim za svoju šećernu bolest”, napisao je Savičić.
Pravo na jednu grešku
Savičić ističe i da je deminer Pudar uvijek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku i da bi, ako je napravi, volio da sa sobom u smrt ne povede nikog drugog.
“Milenko je iz Banjaluke otišao u Hercegovinu, tamo gdje je posla bilo najviše, ali i opasnosti. Tamo je proveo posljednje godine svog života i skončao onako kako je i živio, tiho. U svojoj karijeri je očistio od mina hiljade hektara zemljišta koje je kao obradivo vraćeno mnogim porodicama. Godine svog života proveo je u šumama otkopavajući mine i moleći Boga da i taj dan prođe mirno i da tišinu dana ne prekine sablasna eksplozija, a već jednom je svedočio pogibiji kolege na terenu. U svojoj karijeri spasao je hiljade života, a mi nismo uspjeli jedan jedini, njegov”, naveo je u tužnom oproštajnom pismu Savičić.
Ono što je Deana posebno zgrozilo jeste degradacija društva i, kako navodi, poremećen sistem vrijednosti, u kojem je posljednje trenutke života čovjeka kojeg je cjenio neko snimao, ne pokušavši da mu pomogne nakon sudara.
“Na kraju se, podsjećamo, Milenko Pudar zabio u autobus, a osoba koja je snimala uz smjeh je prokomentarisala kako ovaj više nije živ već je šehid. Čovek koji je snimao vjerovatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala, jer je u smrt otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi vjerovatno bio slučaj da se umjesto autobusa našao automobil”, stoji u postu.
