Bila je to prilika da cijeli svijet osudi jedan od najmonstruoznijih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, naglašavaju sugovornici Radija Slobodna Europa (RSE), no iza tog čina Rusije krio se zapravo pokušaj udaljavanja zapadnog Balkana od EU i NATO saveza. Takve ambicije Rusije sve su glasnije i danas, dodaju oni, prenosi “RadioSlobodnaEvropa“.
Dvadeset i četiri godine od srebreničkog genocida njegovi izvršitelji još uvijek nisu priznali odgovornost za to, ističu za RSE preživjele žrtve. Prihvatanje odgovornosti za te zločine bio bi korak naprijed za suživot na ovim prostorima, smatra Kada Hotić iz udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“.
„Rusi su se našli kao spasitelji Srbije i srpskog naroda. Međutim, mislim da su ih zapravo gurnuli u provaliju iz koje se ne znaju ispetljati. Jedini put je priznanje i prihvatanje odgovornosti i osuda zločinaca. Nama valja zajedno živjeti“, naglasila je Hotić.
Sličnog mišljenja je i Sakib Ahmetović iz Udruženja preživjelih logoraša Bratunac.
Prokomentirao je i činjenicu da se danas, zbog ruskog veta, Vitaliyu Churkinu, tadašnjem ruskom ambasadoru pri UN-u u nekim dijelovima Republike Srpske grade i spomenici.
„Ne mogu shvatiti da se nekom ko je činio zločine prave biste i spomenici. Mi kao žrtve često govorimo o tome. Ne mogu shvatiti da neko može stati na stranu zločinaca“, kaže Ahmetović.
Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva (IDC) smatra da neusvajanje određene rezolucije ne može promijeniti činjenično stanje i osporiti zločin koji je dokazan na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu (ICTY).
„Kada negirate jedan zločin koji je sudski dokazan, kojem je namjera bila jasna, onda se čovjek pita – čemu služe rezolucije, konvencije o genocidu i međunarodno pravo. Rusija je pokazala jednu političku i moralnu neodgovornost. Što bi narod rekao to je njima na dušu. Međutim, veći dio svijeta i međunarodne civilizacije zna o čemu se tu radi, u krajnjoj liniji i Europska unija je donijela svoje rezolucije. Meni je bitnija moralna i politička dimenzija tog događaja, od bilo kakve rezolucije“, naglasilo je Tokača.
Gradnja spomenika Vitalyu Churkinu je gradnja njegovoj sramoti, dodaje Tokača.
„Neka postoji taj spomenik čovjeku koji je uradio to što je uradio. Neka postoji sjećanje na njegovu gestu. Balkanski narodi padaju u jednu čudnu zamku, a to je da u tim geopoltičkim igrama budu sitni kusur. Srpski narod je pao u tu zamku. Bojim se da će se teško izvući iz toga“, zaključuje Tokača.
Boris Varga, novinar i politikolog iz Srbije smatra da se iza veta Rusije na rezoluciju o Srebrenici krije pokušaj udaljavanja regije zapadnog Balkana od euroatlantskih integracija. Ta nastojanja aktulana su i danas, naglašava Varga.
„Prihvatanje takve rezolucije od Srbije i Republike Srpske značilo bi da se političke elite ograđuju od tih zločina i da je to korak suočavanja s prošlošću u ratovima devedesetih. To bi mogao biti i raskid sa šovinističkom politikom koja je vođena u Srbiji, odnosno u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj, a koja je još uvijek na snazi samo što je pritajenija“, objašnjava Varga.
Jaka podrška Rusije srpskom nacionalizmu dolazi tek sada, dodaje politikolog Varga. Devedesetih godina politika Rusije, a sami tim i Vitalya Churkina koji je tada bio zamjenik ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva, bila je drugačija, ističe Varga.
„Tokom devedesetih Rusija je podržavala međunarodne sankcije protiv Srbije, pa čak i stvaranje Međunarodnog tribunala za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Churkinovo ‘njet’ na rezoluciju o Srebrenici je opredjeljenje ne samo na jednu stranu koja je poražena, već i za politiku devedesetih kojoj se faktički sudilo u Hagu. To je u stvari ta nova ambivalentna politika Rusije na Balkanu čiji je cilj podrška srpskom etničkom faktoru i u kojoj je u Bosni i Hercegovini glavni eksponent Milorad Dodik“, zaključuje Varga.
Podsjećamo, Rusija je blokirala usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Srebrenici 8. srpnja 2015. godine. Rezoluciju je predložila Velika Britanija, a podržale su je Sjedinjene Američke Države i zemlje Europske unije. Deset zemalja je glasalo „za“, a četiri zemlje su bile uzdržane među kojima su Kina, Angola, Nigerija i Venezuela.
Pokolj u Srebrenici 1995 .godine u kojem su bosanski Srbi ubili gotovo 8.000 muslimana, Međunarodni sud u Hagu, koji je najviša pravna instanca UN-a, priznao je kao genocid 2007. godine.
