PIŠE: Haris Ahbabović, Source.ba
Račun iznosi preko 60 KM, a gospođa vadi iz novčanika 50 KM i kaže da nema dovoljno novca da kupi sve lijekove koje joj je doktor propisao, pa pita apotekarku koji joj je lijek najmanje neophodan da ga odstrani sa spiska koji prijeti da se uskoro pretvori u običnu smrtovnicu. Tih 50 maraka nagovješta jednu surovu istinu – da su jedine koje gospođa ima u novčaniku. Uzima kesu sa lijekovima i odlazi. Znam da će se sada lokalni moralisti upitati ako sam već to sve lijepo zapazio, zašto se nisam sam ponudio da gospođi kupim lijek koji joj nedostaje sa spiska, ne zato jer ga nema u apoteci, nego zato jer žena nema novca da ga kupi. Vrlo jednostavno, imam spisak od četiri vrste lijekova i 30-ak KM u džepu, pa sam i sam dio trenutne svakodnevnice i plašljiv na način da li ću uopće imati sredstava za svoj spisak, jer sa apotekama nikad ne znaš. Nekad ćeš običnu mast za uklanjanje akni platiti 20 KM, iako je manja od čunga-lunga žvake.
Situacija 2: Prije nekoliko godina sam boravio u Austriji i igrom slučaja “fasovao” ozbiljnu prehladu, pa nisam mogao čekati povratak u domovinu. Prijatelj mi je ponudio svoju zdravstvenu knjižicu i rekao mi da na takav način mogu otići doktoru i obaviti sve pretrage koje mi trebaju da se i sam uvjerim da je samo u pitanju malo jača prehlada (kasnije se ispostavilo da je gotovo pa upala pluća). Stigao brzo na red, doktor obavio pregled, ja napravio pretrage i snimke kojima me doktor obavezao, dobio nalaze za manje do 24 sata, a onda dobio spisak lijekova koje moram podići u apoteci. Pripremio novac, naravno, jer barem kod nas u Bosni tako to ide. Kad si bolestan to sa sobom nosi i obavezu da ti se brutalno prazni novčanik. Džaba sve što uredno plaćaš i što ti je zdravstveno uplaćeno (ako ti je uplaćeno), i dalje si žrtva takvog sistema koji ti od 10 propisanih lijekova naplati barem osam. Prijatelj podiže lijekove, ali za čudo Božije, ne daje nikakav novac. Vadim svoj novac, razmišljam na način da to sve lijepo sad trebam platiti, ali ništa. Zbunjeno me gledaju i on, ali i žena za pultom. “Kod nas se lijekovi ne plaćaju”, samo mi reče i tako smo napustili apoteku. Ostao sam zbunjen i dan-danas sam. Nema dana, a da se ne prisjetim one gospođe sa početka teksta i ove obične situacije u Austriji.
Vraćanje piletine i kupovina Armanijeve odjeće
Situacija 3: Kažu da je u BiH jeftina hrana? Jeste li ikada bili u trgovačkim centrima u Evropi, u bogatim evropskim zemljama koje imaju strandard pet puta veći od onog koji je u BiH? Jeste li ikada kupovali u njihovim trgovinama sa hranom? Čovjek se doslovno izgubi na kakve cijene naleti, cijene obične hrane, koja je, primjera radi, u BiH dvaput skuplja, iako je naš standard života nekoliko puta manji. Na sličnu sam situaciju, ovdje u BiH, naletio u jednom trgovačkom centru kada je žena morala da vraća nekoliko proizvoda koje je kupila, jer nije imala dovoljno novca da plati sve namirnice koje je kupila taj dan. Možda se i preračunala, ali možda jednostavno nije očekivala da će je toliko novca koštati sve ono što joj je trebalo za taj dan i sedmice koje dolaze. Možda su jednostavno njene potrebe i potrebe njene porodice mnogo veće od novca kojeg zarađuje.
Situacija 4: Prije par dana sam kružio SCC-om i ugledah dvojicu političara (jedan od njih se nikada prije nije bavio politikom, a to mu je sada češalj kojim se češlja) u trgovinama u kojima ne postoji proizvod ispod 100 KM, pa makar to bio obični šal. Jedan od njih se poprilično drsko drži te priče da je on Bogom postavljen i na raznim je visokim funkcijama preko 20 godina. Nedavno je objavljen podatak kako je taj čovjek na osnovu plata i raznih dodataka u proteklih 20 godina zaradio gotovo milion KM. Radi se o platama koje isplaćuju obični građani Bosne i Hercegovine. Baš onih 400 hiljada radnika u realnom sektoru čije plate nemaju veze sa prosječnim platama u BiH i čije su plate mnogo ispod tog lažnog prosjeka.
Penjem se stepenicama na naredni sprat i tu ugledah još jednog novopečenog državnog uposlenika, koji je uposlen u državnom parlamentu i čije se ime nedavno našlo na spisku da prima oko pet hiljada KM (gotovo šest nekakvih prosječnih plata u BiH). Vidim ga u trgovini gdje probava odjeću, napravim krug i namjerno se vratim u istu tu trgovinu. U istoj toj trgovini obični sako košta 600 KM, a primjera radi, jedan ženski kombinezon za svečane prilike košta gotovo 1.000 KM. Odmah mi naumpade ona žena na kasi trgovačkog centra koja vadi tri-četiri različite vrste hrane da ih vrati, jer nema dovoljno novca da plati sve namirnice koje su joj potrebne.
Prije nekoliko mjeseci sam snimao intervju u jednom skupocjenom sarajevskom restoranu i ugledah tu visokog službenika kojeg plaćaju građani Kantona Sarajevo. Degustacija vina u tom restoranu, primjera radi, košta preko 100 KM. I naravno, nemam ništa protiv te persone i njegovog načina života, ali sam se i tada prisjetio one žene koja vraća dva kilograma piletine uposlenici trgovačkog centra jer ne može da je plati.
Sada možemo dvaput godišnje promijeniti patike
Situacija 5: U 2019. godini ne bih mogao samo na prste jedne ruke nabrojati sve svoje prijatelje i poznanike koji su napustili ovu zemlju. U proteklih pet godina ih je BiH napustilo na desetine. Dobar sam i sa jednim čestitim momkom za kojeg znam da voli BiH više od sebe, ali kojeg je nedaća primorala da napusti ovu zemlju i ode u potrazi za nekom drugom srećom. Vratio se na par dana u svoju rodnu zemlju i reče mi da se sastao sa visokim zvaničnikom u Sarajevu koji mu je rekao kako se u Sarajevu nikad bolje nije živjelo, te da danas ljudi “dvaput godišnje mogu da promijene patike”.
Napustite svoj videokrug sreće samo malo dalje od Baščaršije do Ilidže, pa ćete vidjeti da li se tako dobro živi i u ostalim dijelovima BiH, te da li onaj moj haver u Prijedoru može da mijenja patike dvaput godišnje, te da li moj drug iz Visokog isto to čini, bez ikakvog finansijskog opterećenja? Ako ste se u proteklom periodu vozili kroz Krajinu mogli ste vidjeti pusta sela, puste gradove. Jeste li uopće svjesni koliko je ljudi samo u ovoj godini napustilo BiH? Jeste li svjesni da se u Tuzli, Goraždu i drugim gradovima otpuštaju nastavnici i profesori, jer je premalo djece da bi oni imali zaposlenje?
“Vel’ki mu’mini” koji uzimaju paušale i razne dodatke
Situacija 6: Često razmišljam o ljudima koji sebe smatraju velikim vjernicima i moralistima, velikim muslimanima, katolicima i pravoslavcima. Razmišljam o ljudima koji vole da se hvale tim atributima “naj vjernik” ili “veliki mu’min”, ali i o njihovim postupcima. Razmišljam o onima koji su zajahali državne jasle i ne puštaju ih godinama, pa će i poginuti ako treba samo da ostanu na toj poziciji. Razmišljam o onima koji se pozivaju na Boga, a čija je sva rodbina ugodno smještena na iste te državne jasle. Razmišljam o onima koji za sebe kažu da su plemeniti i pošteni, a osim plate, koja je ionako previsoka, primaju još nekoliko različitih vrsta dodataka, paušala i naknada za razne gluposti. Razmišljam o onima koji se smatraju čestitim, a nikada nisu predložili nijedno jedino smanjenje primanja, osim što su demagoški iskoristili priliku da pred upaljenim kamerama kažu kako su, eto, primanja visoka, kako su oni svjesni toga, ali da oni tu ne mogu ništa.
Ramišljam i o onima koji su sjedili u parlamentima po četiri godine, primali plate, a nisu nikada podigli ruku, pa makar da pitaju “Mogu li u toalet?” Razmišljam o svima njima i pitam se kako bismo mi, obični smrtnici, reagovali i ponašali se u takvim situacijama? Da li bismo i mi tražili paušale, da li bismo i mi tražili veća primanja, iako su i sama enormno visoka? Da li bismo i mi “sisali” državne jasle dovijeka? Ne znam, možda sam budala ako ovo kažem, ali ja ne bih. Možda zato što znam da će se nekad odgovarati, pred Nekim, za svaku marku koju si zaradio i na koji si je način zaradio. Koliko je ljudi ostalo uskraćeno za osnovna prava jer je ta marka morala da bude uplaćena tebi? Koliko je djece umrlo jer nije imalo novca za operacije, a ta marka se uplatila tebi? Koliko je ljudi gladnih leglo večeras u svoje krevete, jer je ta marka uplaćena tebi?
Biće bolje – najveća autolaž
Pitat će me Jedan Jedini, koliko je kilograma piletine morala da vrati ona žena sa početka teksta, jer nije imala novca da plati sve namirnice, a ta neka marka se morala uplatiti meni na račun? Možda sam ja zato šu*** sam sebi u očima, a možda je to samo pohlepa koja pokušava da proviri na površinu i kaže: “Ne budi budala, svi to rade. Od najvećih mu’mina, hadžija i ljudi koji za sebe kažu da su oličenje poštenja i morala. To je sada IN, to je normalno, to je neophodno”. Ne, hvala! Ne bih. Zaobiđi me.
“Biće nekad bolje”. Najveća laž koju sebi svakodnevno ponavljamo. Neće ovdje nikada ništa biti bolje, ko god da bude upravljao našom sudbinom. Sistem je takav da je to mašina za mljevenje mesa, a mi smo samo obični insekti koji se nakupljaju na istu tu mašinu nakon što meso bude samljeveno. Neće nikada biti bolje i što prije shvatite tu gorku istinu, bit će vam lakše. Ne na način da budete bezmudni mekušci koji će se pokoriti svemu što nam se lansira, nego ćete možda pronaći neku novu iskru koja će vas pokrenuti da uspijete u životu, a da vam prijatelj, kum ili brat nije pomogao da “uletite” na državne jasle, iako ima 50 ljudi koji su od vas sposobniji/školovaniji za tu poziciju.
