U filmu “Sin” bh. reditljice Ines Tanović, koji će otvoriti 25. izdanje Sarajevo Film Festivala, imao je manju ulogu, no to ni u kojem slučaju ne umanjuje njegovo uzbuđenje zbog premijere.
“Veoma sam sretan zbog filma ‘Sin’ i Ines Tanović koja je napravila sjajan i veliki film i koja je dobila priliku i čast da otvori SFF. Jako volim sarađivati s Ines, imao sam zapaženu ulogu i u njenom prvom filmu ‘Sasvim običan dan’, a u ‘Sinu’ imam jednu zanimljivu vinjetu. Veoma sam sretan zbog Dine Bajrovića koji je u kratkom periodu ostvario dvije velike uloge (op. a. u filmu ‘Sin’ i filmu ‘Kuda ideš, Aida?’). Sasvim je izvjesno da imamo novu značajnu glumačku pojavu”, rekao je Hadžihafizbegović za “Klix“.
Film “Sin” sniman je u septembru prošle godine u Sarajevu, a na veliko platno donosi priču o međusobnim odnosima četveročlane porodice u Sarajevu u kojoj je jedan od sinova usvojen.
“Po ko zna koji put treba čestitati Mirsadu Purivatri i njegovoj ekipi što u ovoj kulturnoj besparici i stalnom ukidanju sredstava za kulturu prave podvig i guraju taj kamen uzbrdo. Dobro sam informisan i opet ćemo imati sjajan festival, nadam se da će njegov značaj biti prepoznat i da će godine koje su pred nama biti relaksiranije”, izrazio je nadu.
Hadžihafizbegovića ćemo uskoro imati priliku gledati i u filmu “Kuda ideš, Aida?” koji je u režiji Jasmile Žbanić sniman protekla dva mjeseca na području Stoca i Mostara.
“Veoma sam sretan što mi je Jasmila povjerila izuzetno tešku i napornu ulogu u filmu ‘Kuda ideš, Aida?’. Bilo je to dragocjeno iskustvo, jer rijetko se glumcu dogodi da se realan život i iluzija, a film jeste iluzija, sudare ispred kamere. Moram priznati da mi je bilo teško raditi, naročito zbog toga što su moji roditelji iz Srebrenice i što sam u Srebrenici proveo svoje djetinjstvo. Drago mi je da se ovaj film pravi s određene vremenske distance, ‘ohlađene glave’ i mislim da je Jasmila napravila sjajan film. Ovaj film je samo jedan ugao gledanja na genocid u Srebrenici i donosi priču o izdaji holandskog bataljona i početku tiranizacije Srebreničana u Potočarima “, ispričao je.
Glavna uloga povjerena je Jasni Đuričić, velike uloge dobili su glumci Boris Ler i Dino Bajrović, Mladića je utjelovio Boris isaković, a Hadžihafizbegović zločinca Joku.
“Mislim da bh. glumci u vremenima koja su pred nama trebaju igrati ratne zločince, tu ne treba postojati nikakva vrsta blokade”, rekao je.
O monodrami “Sve je do nas”
Monodramu “Sve je do nas”, koju je do sada imala priliku vidjeti samo bh. dijaspora, Hadžihafizbegović je prošle sedmice izveo pred mostarskom publikom. Groteksna je to priča, kaže nam i dodaje kako je svojevremeno pisao kolumne protiv monodrama.
“Još uvijek mislim da je monodrama kriza teatra. Teatar je partnerska igra, teatar je ansambl, teatar je razmjena energije između kolega. Uvijek sam imao odijum prema monodrami, iako je riječ o veoma teškom žanru, jer morate držati interes publike i napraviti ‘one man show'”, priznao je.
U ovoj predstavi Hadžihafizbegović glumi profesora matematike koji je ostao bez posla. Riječ je o priči koja nas tjera da se restartujemo, da se borimo i da krenemo jednim putem koji omogućava prosperitet svim narodima u BiH i dijaspori.
“Ta monodrama je neka vrsta mog osobnog krika i pokušaja da izađem iz konformizma kojeg se gnušam. Znao sam da će me izlazak iz konformizma, iz krda, iz stada, iz jednog načina mišljenja koštati i da će s vremena na vrijeme društvene mreže biti preplavljene napadima na mene, ali ja se u svemu tome dobro osjećam”, rekao je.
Veliku sarajevsku premijeru planira krajem novembra, otkriva nam i priznaje da još uvijek razmišlja u kojem prostoru će je igrati, ali i da još uvijek uređuje tekst u želji da ga svede na bh. kontekst.
“Što sam više saopćavao istinu, bio sam bliže ludnici i to je lajtmotiv ove predstave. Moja najveća postratna tranzicijska frustracija je da je argument kao sredstvo komuniciranja potpuno nestao, a znate da društvo u kojem argument kao sredstvo komuniciranja postane beznačajan putuje u besmisao. Ovdje argument više ne znači ništa i ta vrsta frustracije i spoznaje me natjerala da napravim tu monodramu”, rekao je.
Predstavom dotiče različite segmente društva i glasno progovara o pohlepi, konformizmu, narcisoidnosti, egu, problemima unutar vjerskih zajednica, polusvijetu…
“Mi smo taoci polusvijeta i ja glasno progovaram o njemu. Mi živimo u svijetu tehnološkog praska koji je poput oplemenjenog uranija koji se koristi za liječenje karcinoma, ali bez kojeg se ne može napraviti atomska bomba. internet i društvene mreže doveli su do ozbiljne zombizacije zemaljske kugle. Odlična je stvar što jednim klikom možeš otići u veliku biblioteku i izvući tekst koji ti je potreban za neki naučni rad, ali u isto vrijeme se na internetu razmjenjuje sotonska energija. Ta poplava iskompleksirane misli polako determinira društvo. Ja nisam protiv napretka tehnologije, ali ovo je projekt koji za konačan cilj ima lobotomizaciju čovjeka”, zaključio je Hadžihafizbegović.
Kao i do sada, i u narednom periodu nastavlja vrijedno raditi. Sezona Kamernog teatra 55 na čijem je čelu počinje početkom septembra, slijede probe za predstavu “Tri sestre”, predstava “Sjećaš li se Doli Bel” ide na nekoliko festivala, a uskoro, otkrio nam je, u Hrvatskoj počinje raditi novi film.