Za Tacno.net govori o novinarstvu, književnosti, korupciji, kriminalu i životu sa svim tim.
Razgovarao: Amer Bahtijar
Već dugo želim da uradim intervju s vama ali elementarna mi pristojnost to nije dopuštala znajući koliko imate posla. Postoji li u rječniku urednika najvažnijeg istraživačkog portala u regionu riječ “odmor”?
Postoji, naravno, upravo sam se vratio sa dvosedmičnog. Ali, nikada to nije pravi odmor, ne mogu tek tako okrenuti leđa poslu i odjahat u zalazak sunca. Svaki dan pratim šta se dešava. Takva je situacija, čovjek mora neprestano biti oprezan, na ovim našim prostorima nikada ne možemo biti sigurni kakvo će jutro osvanuti.
Ima deset godina pokrenuli ste portal Žurnal zajedno sa Eldinom Karićem, imajući od kapitala samo strast za novinarstvom. Možemo li na osnovu toga reći da je strast za istinom najvažniji kapital koji unosimo u posao?
Najvažnije je pošteno raditi svoj posao. Da smo otvorili mesnicu ne bismo ljudima podvaljivali kosti pod biftek. Eldin i ja smo pokrenuli vlastiti portal zato što smo željeli da, bez ikakvih ograničenja, radimo onako kako mislimo da treba. Do sada sve teče baš onako kako smo zamislili, da se pohvalim. Naravno, ima bezbroj teškoća, ali sloboda je skupa, kao što znamo.
Dugo vremena bili ste u časopisu Start čija je redakcija bila inkubator ideja. Kako je bilo raditi sa Ozrenom Kebom i drugim ljudima koji su bili u redakciji Starta i koliko su vas te godine novinarski odredile?
Svaka saradnja obavezno utiče, htjeli mi to ili ne. Ozren je živopisna osoba pa s njim nikada nije dosadno. Imali smo dobru redakciju, plašim se da nekoga ne zaboravim pa neću nabrajati izvrsne mlade novinare koji su je činili. Bilo je lijepo i zabavno raditi s njima. S nekima je i danas, u Žurnalu.
Ivančić, Lucić, Dežulović su sa Feralom uklonile tu granicu između novinarstva i književnosti. Vi u Startu ste također sličili na redakciju književnog časopisa: Vi, Ozren Kebo, Faruk Šehić…čitajući vas i danas imam osjećaj da vam je prioritet da tekst bude svojevrsna himna jeziku.
Ne može se dobro pisati ako se s merakom ne čita. Što se mene tiče, klonim se skribomanije. Ne pišem ako nemam šta da kažem i klonim se fraza. Ako se napiše kakva lijepa rečenica, dobro je. Od himni sam daleko.
Vi ste naš najprevođeniji pisac, najvažniji svjetski časopisi i novine hvale vaše romane. Dok većina pisaca od nagrade u mjesnoj zajednici prave svjetsku priču vi skoro pa krijete velike nagrade i priznanja. Je li u pitanju samo skromnost ili prezir prema banaliziranju književnosti kroz reklamiranje sebe?
Nisam najprevođeniji pisac, kamo sreće da jesam… Također, nemam ni velikih nagrada i priznanja. Neko me je jednom predstavio kao “nagrađivanog pisca” pa su i ostali to preuzeli. Od tada ih ja ispravljam i kažem da sam “umalo nagrađeni pisac” jer sam bio u užem izboru nekih velikih nagrada. Dakle, ne radi se tu o skromnosti nego o “ispravci netačnih navoda”. Ali, tačno je da mi se ne sviđaju pretjerano instagram reklame knjiga, one instalacije sa knjigom, kafom, šeširom i japankama.
Na početku rekoh da je Žurnal objektivno najvažniji istraživački portal na našem jeziku. Ove godine ste objavili velike istraživačke priče od slučaja SOA, kriminala u samom vrhu pravosuđa u BiH, kupovine diploma i još desetine važnih korupcijskih priča. Kakve su posljedice tih priča do danas?
Mislim da je javnost sada svjesnija do koje mjere nam je korumpirano pravosuđe. Sada je jasno da mi nemamo nezavisno pravosuđe nego centar moći koji upravlja nekim od najvažnijih procesa u ovoj zemlji. Ponudili smo uvjerljive dokaze za to.
Naša uloga je informisanje javnosti i mislim da smo taj zadatak dobro uradili. Ne smijemo dozvoliti da nas frustrira to što su neki opasni kriminalci još uvijek na slobodi. Mi ćemo nastaviti raditi svoj posao a neka drugi počnu da hapse.
Avdo Avdić je svojim pričama dotakao sam vrh zločinačke organizacije u BiH. Osjećate li se vi u redakciji bezbjedno? Znamo da posljedice tih priča, ako država preživi, moraju biti slom zločinačkog sustava koji se gradi 29 godina.
Avdo je uradio veliki i važan posao, kao da se radi o instituciji a ne o jednom čovjeku. Teško je danas pronaći novinara s tolikom energijom.
Ovaj sistem mora propasti jer je neprirodan. Živimo u stalnoj napetosti, gdje svako vuče na svoju stranu. Mi nemamo društveno uređenje, imamo stanje neposredne opasnosti. Takvo stanje povišenih emocija najviše odgovara našim vlastima. Dok traje histerija oni mogu nesmetano da kradu.
Što se tiče sigurnosti, sve naše novinare odlikuje iznimna fizička spremnost i poznavanje drevnih borilačkih vještina. Šalim se, naravno, bezbjedni smo koliko je to i svaki drugi građanin u BiH.
Redakcija Žurnala dobila je kolektivnu nagradu Društva novinara BiH za Novinara godine. Koliko je važna ta hemija u redakciji da bi se ostvarili veliki rezultati?
Važno je da novinari znaju da će im kolege u svakoj situaciji pružiti svaku moguću pomoć i podršku. Trudimo se da u redakciji imamo dobru atmosferu, da poštujemo jedni druge. To je jako važno.
Ne treba biti doktorant na Jaspersu da se zna da bez suočavanja sa prošlošću nećemo moći dalje. Kako naučiti nove generacije novinara da pišu o prošlosti na osnovu činjenica a ne na osnovu usvojenih nacionalističkih narativa?
Da li je radikalizam mladih danas, posljedica ne suočavanja sa prošlošću?
Nove generacije novinara su već naučile, kroz teoriju, kako treba pisati. Njima samo trebaju redakcije koje će im omogućiti da rade na taj način. Na žalost, takvih redakcija je svakim danom sve manje.
Postoji mnogo razloga zašto jača radikalizam kod mladih ljudi koji ne pamte rat. Sigurno je najjači taj da naše najveće političke stranke nikada nisu odustale od njega. Nacionalizam im je omiljeno sredstvo. Zašto bi odustali od njega kada se pokazao iznimno efikasnim u ostvarivanju ciljeva? A ti ciljevi su sasvim prizemni, nema tu nikakve ideologije, samo grabež za novcem.
Vlasti su učinile sve što su mogle da regrutiraju poslušnike, a imale su na raspolaganju sve što im treba – od sistema obrazovanja do javnih medija. S obzirom na toliki trud, mislim da im to ipak nije uspjelo. Na našu sreću, još uvijek postoji mnogo mladih ljudi koji se opiru radikalizmu.
Možemo li kroz dobru književnost naučiti kako se suočiti sa prošlošću? Trebamo li ponovno iščitavati Kiša, čitati Hertu Miler, Svjetlanu Aleksijević, Orhana Pamuka…
Čitati se uvijek mora. Čudno je što mi ne učimo iskustveno, jer sve opasnosti ignoriranja događaja iz prošlosti već smo iskusili. Ne znam šta još treba da nam se desi pa da utvrdimo to gradivo.
Na kraju da vas pitam kada ostane malo vremena ili dogodi se čudo i uhvatite koji slobodan dan, kojim se klasicima svjetske književnosti vraćate?
Više volim čitati nego pisati, pa se trudim da stvorim slobodno vrijeme za taj užitak. Najdražim knjigama se vraćam kada sam umoran, kada mi treba njihovo utočiše. Ali, uvijek imam pored fotelje dvadesetak knjiga koje čekaju čitanje. To su različiti žanrovi. Trenutno dovršavam izvrsnu knjigu Maxa Bergholza “Nasilje kao generativna sila”, čekaju me Krasznahorkai i lijepa knjiga sa crtežima Maxa Neumanna i bubnjanjem Elia Keszera “Uvijek za Homerom”, “Slike i prilike” Ivana Čolovića, “Zemlja snova” Paula Beattya, knjiga intervjua sa Burroughsom… Obavezno sam u potrazi za nekim knjigama, trenutno tražim dvije.
Uglavnom, mora se čitati, kao što rekoh. Makar nazor, kako bi dodao jedan zenički amaterski slika
