Piše: Edin Subašić
Najvjerovatnije je da Milorad Dodik neće ostvariti ni jednu od izbiljnih prijetnji te da će se politička trakavica u BiH nastaviti. Ali, u drugačijoj atmosferi. Sjednica predstavnika članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) uoči propasti sporazuma trojice lidera razotkrila je stvarna opredjeljenja pojedinih zemalja prema bosanskoj krizi i njihove interese. Iz zapisnika sjednice koji je protekle sedmice dospio u javnost konačno je jasno šta od koga iz EU ubuduće BiH može očekivati.
Ukratko, odnos nekih evropskih zemalja prema Bosni i Hercegovini podsjeća na prve dvije ratne godine – deklarativna podrška, ali nikakva konkretna pomoć u vitalnim državnim pitanjima te više ili manje prikrivena podrška i unutrašnjoj (Milorad Dodik), i vanjskoj (Srbija, Rusija) destruktivnoj politici prema BiH. Novi faktor u cijeloj situaciji (a koji podsjeća na 1994.) je povratak SAD u balkanska žarišta kao činioca koji bi mogao bitno uticati na ishod krize u BiH. Ta činjenica treba biti putokaz probosanskoj politici!
Ko je protiv BiH?
Imajući u vidu dijametralno suprotne stavove probosanskih i separatističkih aktera u vrhu državne politike malo ko je i vjerovao da će se naći kompromis između opcija – nastavak ili odustajanje od puta BiH u NATO, jer je to zapravo pitanje o opstanku cjelovite BiH ili njenom prepuštanju velikodržavnim separatistima. To bi bila suština konflikta na regionalnom nivou. Na globalnom, ovdje je još uvijek upitno ko će od bitnih međunarodnih faktora kojoj opciji dati podršku i uz kakav međusobni dogovor o globalnim sferama uticaja.
Dakle, sjednica PIC-a zakazana je kako bi članice definirale zajedničke stavove za pretpostavljenu situaciju da Milorad Dodik počne ostvarivati svoje prijetnje o povlačenju Srba iz državnih institucija i jednostranoj suspenziji ranijih sporazuma o OSBiH, državnom poreskom sistemu, obavještajno-sigurnosnim službama, Tužilaštvu i Sudu BiH, VSTV-u… Takav razvoj situacije ima veliki potencijal za eskalaciju krize pa je PIC želio pripremiti koji potez unaprijed ili prevenirati Dodikove akcije.
Ambasador Velike Britanije na sjednici je, prema objavljenim detaljima stenograma sjednice, predlagao da se Milorada Dodika upozori da mu destrukcija državnih institucija „neće biti oproštena“ te da se to uradi i javno i ‘privatno’. Radi boljeg razumijevanja oštrine britanskog stava treba reći da se termin ‘privatno upozorenje’ odnosi na djelovanje na nivou tajne diplomatije, prijetnje sankcijama, ali i obećanje benefita ako se targetirani političar ponaša ovako ili onako. Međutim, na tako zaoštren prijedlog predstavnika Londona reagirale su neke članice razotkrivajući se kao strane koje pogoduju Dodiku.
Usprotivivši se britanskom prijedlogu, ‘francuska ambasada se zalagala za umjereniji odnos prema Dodiku’, kako je navedeno u dokumentu PIC-a. I nisu bili jedini. Blaži odnos prema članu Predsjedništva BiH iz RS, bez obzira na njegove opasne namjere, izrazili su predstavnici EU, Ambasade Rusije i Ambasade Italije!
Lobiranja i viši interesi
O porastu ruskog uticaja u BiH upravo preko Dodika i njihovoj strateškoj misiji sprječavanja širenja NATO-a na Balkanu sve je već poznato. Pa ipak, Ivancom se na sjednici PIC-a pita ‘zašto se politički akteri bore oko ANP-a’! Moskva preko ambasadora Ivancova nastoji svim sredstvima zaštititi svog igrača, što nije ništa novo.
No, predstavnici misije EU svojim zaštitničkim stavom za Dodika poslali su nam bar dvije poruke: da je za njih NATO put BiH u drugom planu i da oni podržavaju formiranje nove vlasti sa SNSD-om “bez ikakvog uslovljavanja ANP-om” a da se “domaći politički lideri usredotoče na pitanja koja ih objedinjuju, za razliku od pitanja oko kojih se ne slažu”! Za zastoj su predstavnici EU našli i glavnog krivca – Demokratsku frontu čiji predsjednik Željko Komšić kao član Predsjedništva BiH odbija podržati mandatara Tegeltiju bez ANP-a. Odjednom, problem postaje Komšić, a ne Dodik!? Ovakav razvoj situacije mogao se naslutiti i iz ponašanje bivšeg šefa Delegacije EU Larsa Gunara Wigemarka koji je diskretno suflirao bh. liderima da “formiranje vlasti ne treba ničim uslovljavati.”
Podsjećamo da je prosrpska politika nekih evropskih vlada stara stvar u tradiciji odnosa prema Balkanu, a da je posebno pogubna bila tokom rata. Konkretno, upravo je francuski predsjednik Mitterand u kritičnoj, početnoj fazi rata svojim djelovanjem odvratio SAD od vojne intervencije. Ponašanje francuskih predstavnika u PIC-u dio je iste zaštitničke politike velikosrpskog projekta, ali sada mnogo suptilnijim diplomatskim sredstvima.
Nadalje, sklonost evropskih političara Miloradu Dodiku rezultat je i dugotrajnih napora lobističkih kuća koje RS godinama plaća da upravo u krugovima EU propagiraju i afirmiraju velikosrpski separatizam kamufliran u “ideju borbe za samostalnost RS”. Indikativno, na sjednici PIC-a bilo je potpuno slaganje stavova Rusije i predstavnika EU, a što je zapravo signal da neke evropske vlade svoje posebne interese u odnosima sa Rusijom štite ovdje u BiH tako što ne proturječe Ivancovu pri čemu su im interesi BiH u drugom planu Posljednja Wigemarkova aktivnost prije odlaska bio je njegov sastanak upravo sa Aleksandrom Ivancovim. Italijansko stajanje u zaštitu može se tumačiti kao rezultat lobiranja, ali i zaokret u skladu sa jačanjem desnice u Italiji i Dodikovom sve češćem oslanjanju na desničarske snage u Evropi.
Britanski zaokret, američki povratak…
Rigidan stav Velike Britanije prema Dodiku primjetan je već duži period. Sada se može reći da je britanska politika prema BiH iz devedesetih doživjela potpuni zaokret. Više je usaglašena sa američkom politikom na koju se sada zbog Brexita i ispadanja iz sistemka EU mora više oslanjati. Za BiH je to svakako pozitivna okolnost. Osim Britanaca na sjednici PIC-a za zaštitu državnih institucija BiH zalagale su se ambasade SAD, Njemačke, Španije, Holandije, Japana i Turske sa različitim motivima.
Španija je zbog vlastitog katalonskog problema principijelno protiv svakog separatizma. Holandija kroz politiku izražava moralnu obavezu prema BiH, Turska je tradicionalno naklonjena, a Njemačka nastoji zadržati dominantnu ulogu na Balkanu i držati isti pravac prema Dodiku kao i prema Vučiću. Japan redovno proklamira podršku vladavini zakona u međunarodnim odnosima, a za BiH je sada najznačajniji stav SAD.
Američki stav bio je da je “međunarodna zajednica jasna u odbrani države BiH od Dodikovih napada”, te da se oni “zalažu za vladavinu zakona u BiH.” Pri tome su pojasnili da se to odnosi na Zakon o odbrani BiH kojim je propisano da je NATO jedan od strateških ciljeva BiH. Dakle, ANP je afirmiran kao zakonska obaveza, a ne stvar političke (ne)volje što pokušavaju nametnuti Dodik, Ivancov i njihovi evropski istomišljenici. U takvom nastupu predstavnika SAD može se prepoznati osnova zvaničnih stavova Željka Komšića i Šefika Džaferovića koji insistiraju na provođenju zakona.
Aktivni povratak SAD je vrlo vidljiv i Moskvi i Bruxellesu. Imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog izaslanika državnog sekretara za Zapadni Balkan svakako je dizanje američkog interesa za Kosovo i BiH na viši nivo. Palmer naglašava da su rješenje kosovskog žarišta i nastavak NATO puta BiH glavni dijelovi njegove agende. Pozivanje Aleksandra Vučića na sastanak sa državnim sekretarom Mikeom Pompeom u SAD dio je mjera iz istog paketa. Naravno, američko buđenje nije izazvano prvenstveno brigom za BiH, nego zbog „projekta Kosovo“ i intenzivnog ruskog pozicioniranja u Srbiji i RS što je u Washingtonu konačno ocijenjeno kao prijetnja geostrateškim interesima SAD i NATO-a pa će se rješenje tražiti i naći u odnosima Moskve i Washingtona.
SAD i NATO – osnova strategije opstanka
Komšićevo i Džaferovićevo prošlosedmično odbijanje poziva Johanesa Hahna da dođu u Bruxelles i sa Dodikom ipak postignu dogovor bilo je taktički mudro. Hahn je prethodno kao ‘rješenje’ predložio da Predsjedništvo BiH izda instrukciju “novom sazivu Vijeća ministara BiH da izradi i dostavi modificirani ANP bez prejudiciranja budućih odluka o članstvu BiH” na šta ova dvojica nisu nasjeli. Time bi se praktično udovoljilo Dodiku, ali bez ikakvih garancija da bi premijer Tegeltija, Dodik i SNSD-ministri u VM BiH kasnije uputili ANP. Komšić je i sa dozom oštrine Hahnu odgovorio da “najprije ubijedi Dodika za NATO” kako bi se dalje razgovaralo o svemu ostalom.
Teško se oteti dojmu da u najnovijoj odlučnosti probosanskih lidera ima i američkog vjetra i određenih garancija. Evidentna je zainteresiranost SAD za uključenje BiH u NATO i vojno-političko-sigurnosno zaokruživanje i pacifiziranje ovog prostora bez bitnog ruskog prisustva. S druge strane, EU je nizom poteza prema BiH i regionu pokazala da je nezainteresirana za skoro proširenje, a posebno za neko ozbiljnije bavljenje Bosnom. Pa iako BiH nema alternativu političko-ekonomske perspektive osim EU, probosanskim snagama je valjda jasno da je članstvo u NATO-u sada gotovo pitanje opstanka, a da je čvrsto savezništvo sa SAD uslov uspjeha na tom putu. Potrebno je da bh. političari odbace iluziju o podršci nekih evropskih zemalja i da shvate da se njihove politike iz devedesetih do sada nisu bitno promijenile, prenosi “Al Jazeera“.
