Piše:Midhat Dedić
Nesklon sam fanatičnom davanju imena ulicama, trgovima, alejama, ali znam da se na ovim prostorima nakon revolucija i krvavih plemenskih bujica u kojima stradavaju “bratski” narodi, preko kostiju žrtava, uglavnom heroja, davanjem imena “svojima”, a historijskom “deratizacijom” onih drugih tako što se brišu s uličnih tabli, trgova i što im se bronzana poprsja sklanjaju prvo u općinske podrume da bi netragom nestala, stvara novi svijet mrtvih velikana, onih koji odgovaraju tzv. duhu vremena, prenosi AJB.
Zaborav i ništavilo pobjede
Tako se, valjda, uz knjige, filmove, umjetnost općenito preko materijalnih i simboličkih obrazaca produžava pamćenje generacija jer zaborav je kategorija koja nas, uprkos svemu, vjerno prati i na kraju uvijek likuje nad ništavilom svoje pobjede. Za narode ovih prostora bilo bi korisnije kad bi zauvijek prestala reciklaža historije i takmičenje čiji su mrtvi bolji i važniji. Bilo bi lijepo kad bi (sve) ulice u ovoj zemlji nosile imena, recimo, flore i faune Grmeča, Zelengore, Ozrena, naših ljepotica rijeka, tih silnih hidronima, pa i stranih riječi nastalih “dodirivanjem” kultura i jezika i da ne upadam u zamku grijeha nabrajanja svega i svačega.
Nihad K., sugrađanin i logoraš neznamtikoliko logora širom “Be i Ha” posljednjeg rata, s više od 800 dana i noći “minulog rada” u srpskim kazamatima, nedavno je javno podsjetio na prvu ženu narodnog heroja Titove Jugoslavije, Mariju Bursać, 23-godišnju djevojku iz sela Kamenice kod Drvara, koja je 1943. smrtno ranjena kao bombaš Desete krajiške brigade na neprijateljskom uporištu Prkosi kod naselja Vrtoče na teritoriji današnje općine Bosanski Petrovac. Nepoznati, nepismeni djevojčurak iz težačke porodice ložača parnih kotlova postao je simbol hrabrosti i odanosti tadašnjoj revoluciji i potonje socijalističke države. Branko Ćopić romantizirao ju je i ovjekovječio u pjesmi “Marija sa Prkosa”.
“Jeste li čuli za Azru Fazlić, udanu Huskić, iz Sanice kod Ključa? Niste ni mogli. Šta je zajedničko Mariji i Azri?”, upitao je logoraš Nihad K., skrivajući kratko poentu poređenja.
Zajedničko im je toponim Kamenica. Tu je 1920. rođena Marija Bursać, a 73 godine kasnije, ili 50 godina nakon smrti Marije Bursać na bunkerima u Prkosima, u srpskom logoru Kamenica 1993. nakon mučenja ubijena je u visokoj trudnoći Azra Huskić zajedno sa suprugom Hasanom, te svekrom i svekrvom. Njihove kosti do danas nisu pronađene.
Ime Marije Bursać u gradovima širom bivše države bilo je ispisano na ulicama, školama, dječijim vrtićima… I u Sanskom Mostu jedna ulica u centru grada nosila je ime “Marije sa Prkosa” da bi nakon ovog rata komisijski bila preimenovana u Vahidbegovu ulicu, za koga (Vahidbega), ruku na srce, niko u tom gradu i ne zna, a malo ko od historičara, tačnije: niko, može u tom smislu pomoći. Nebitno je što je u tom činu promjene naziva ulice bilo koliko god spontanosti, toliko i sistema funkcioniranja konstitutivnih naroda koji na “svojim prostorima” uređuju život u skladu sa svojim istinama i fantazmama. Bursać je “izgubila naklonost” ovdašnje vlasti zbog krštenog imena, a ne suspektnog životnog djela, jer je život dala u borbi protiv fašizma. Njen antifašizam, koji nije bio teatralna poza ili šarmantna gesta – život je dala “u to ime” – mogao je i trebao cementirati njenu legitimnost i kod poslijeratnih organa vlasti Sanskog Mosta. No, nije. Marija je “kriva”, bolje rečeno, postala je nepoželjna zbog svojih sunarodnjaka koji su u Sanskom Mostu u periodu 1992–1995. ubili 785 osoba nesrpske nacionalnosti. To jest bio fašizam nad komšijama. Među tolikim žrtvama srpskog fašizma u gradu na Sani jest i Azra Huskić, kojoj je sudbina odredila surovi kraj u Kamenici kod Drvara. Ali vlast je mogla, da je “znala” i “htjela” tada, ostavljanjem table na ulici s imenom antifašistice Marije Bursać napraviti dostojanstvenu i kao nehrđajući čelik jaku distancu prema fašizmu Marijinih sunarodnjaka u Sanskom Mostu.
Azra i njeno nerođeno dijete
A Azra Huskić, seoska djevojka, žena Marijinih godina, vjerovatno i mlađa, tek se bila udala u sansko selo Vrhpolje, čedna i nemoćna u sudbinskoj nesreći, zarobljena u februaru 1993. u Kalabama, na granici sanske i ključke općine, sa suprugom Hasanom i njegovim roditeljima Omerom i Dudom dok se krila po šumi, s nerođenom bebom. Završila je u nekoj od bezbrojnih jama oko Drvara. Prije toga, po neupitnom znanju i sjećanju logoraške “institucije” Nihada K., patnje nesretne Azre počele su kad joj je 1992. ubijena tek rođena muška beba, najmlađa žrtva prošlog rata u sanskoj općini. I danas na spomeniku ubijenim Sanjanima tokom rata 1992–1995. u centru grada među 786 nevinih žrtava s imenom i prezimenom samo je jedna upisana kao “ubijena muška beba”. Bez imena. To je beba nesretne Azre Huskić. Za njenu i smrti supruga i njegovih roditelja pravosnažno je na Sudu Bosne i Hercegovine na 15 godina osuđen ratni zločinac Ratko Dronjak. Logor u kojem je posljednje trenutke života provela nesretna Azra bio je dotad osnovna škola koja je nosila ime najmlađeg Titovog generala i narodnog heroja Slavka Rodića (umro 1949. kao zamjenik načelnika Generalštaba JNA).
Onima koji s govornica i televizija svih ovih godina nakon rata, brojeći rane mrtvih heroja palih za domovinu, vode ovu državu nikamo i slažu kao karte u pasijansu “dogovorenu” historiju, smrt “naše” Azre, mučki ubijene trudnice, kojoj je prije toga ubijen tek rođeni sin, kome ni ime nije uspjela dati, i koja je do posljednjeg trena u svojoj utrobi osluškivala pokrete nikad rođenog djeteta, s užasom koji se ne da opisati slutila kraj za oboje, ne znači ništa. O njenim neproživljenim godinama, željama, nadanjima i planovima nikad ništa nećemo saznati.
Ona je jedna od mnogih, obična žrtva “iz naroda”, dio naše kolektivne nesreće. Valjda zato “nema elemenata” da njeno ime dobije vrtić, područna škola ili neki seoski puteljak.
Pogotovo za članove komisija za davanje naziva ulica, u čiju proizvoljnost prijedloga i odluka niko “ne zalazi”. Anonimna seoska žena, zarobljena u šumi i predana dželatu dok je u njoj kucalo svileno srce nerođene bebe… Kako bi nekome od njih uopće palo na pamet da je vrijedna njihove poslijeratne pažnje i pravougaone table na početku neke prašnjave sporedne uličice? A moglo se, kao što se moglo i kao što se događalo da jedan od “uglednih” članova komisije gumenih laktova lišen etičkih, ali ne i privatnih obzira, ugrožavajući opći poredak vrijednosti, progura nekog svog mrtvog rođaka, anonimnog partizanskog potpukovnika koji nosi isto prezime i osigura mu “uličnu slavu”. Da ne pokrećemo potpuno legitimno i opravdano pitanje jesu li (a nisu nikad) stanovnici ulica kojima su davani novi nazivi pitani za mišljenje ili imali mogućnost biranja. Kako onda za čuvare memorijalnih istina iz rata iz sanske općine nije bilo mjesta za tablu s imenom nesretne Azre Huskić? Naprosto, niko se nje nije ni sjetio. Njena žrtva ograničena je potpunom anonimnošću i marginalnošću žene sa sela koja nije stradala u uniformi, nije skočila na bunker kao Marija i poginula, nije na “pladanj revolucije” mogla staviti pehar spektakularnosti svoje smrti. Valjda zato što je dotučena poput životinje i bačena u neku prirodnu škrapu oko Drvara i nije zaslužila adekvatno sjećanje u vidu ulične table.
Kome bi se moglo postaviti pitanje po čemu smrt Azre Huskić u Kamenici nije herojska i nije dostojna jednog službenog mementa mori? Ne znam, ali za mene je Azra heroj i žrtva, ništa manja od Marije sa Prkosa. I jedna i druga žrtve su fašizma.
Kamenica – početak i kraj
I kad sve to sagledamo, taj urlik nepravde, koja poput poluge pomjera svijet kako hoće od mjesne zajednice do parlamenata, to osjećanje jeftine nadmoći, ta mjerila “uspjeha” po kojima se nemilosrdno i sumanuto činovnički određuje nečija vrijednost i nakon smrti, onda jedna Azra Huskić iz Sanice, vrhpoljska snaha, čije kosti gnjiju u nekoj od drvarskih vrtača punih 26 godina, nije imala nikakve šanse za uličnu tablu. Uostalom, šta će njoj ulica pored heroja, lukrativnih pjesnika, revolucionara i političara opće prakse? Azra, njeno ubijeno i njeno nerođeno dijete zauvijek su ispali iz igre upravo činom bezumnog zločina, a to je dvostruko umiranje – jednom od zločinaca, drugi put – od nas ovakvih kakvi jesmo, sebičnih i trulih. Još onda kad je zločinac Dronjak ubio Azru i njenu porodicu, mi smo Azru u nama potpuno izbrisali.
Mariju i Azru u ovom skromnom podsjećanju vezala je sudbina – prva je rođena, a druga ubijena u istom selu. Kamenica je Mariji označila put u život koji nije dugo trajao, Azri put patnje do užasne smrti. Marijino ime i prezime naći ćete ponegdje na mramornim i limenim pločama ulica i škola u manjem entitetu. Azrino – nigdje. Marija još “živi”, 75 godina nakon herojske smrti, a Azra, da Bog oprosti, nikad nije ni postojala. Doduše, jedino to, s jedne od rijetkih fotografija “zakačenih” na Facebooku gleda nas ozbiljno, više tužno, mršavo djevojče duge valovite kose, koja pada po uskim ramenima. U smeđoj bluzi od svile i žutoj suknji i bosih nogu, slabunjavog tijela, izdvaja se od mizanscena sobe ukrašene novogodišnjom jelkom okićenom kuglama, stiliziranim pahuljama i konfetima. Fotografija je mogla nastati “uoči klanja” po Krajini. To je sve što je ostalo od rahmetli Azre Huskić-Fazlić. I rečenica vlasnice Facebook-profila, rodice s dugogodišnjom adresom u italijanskoj Modigliani, u regiji Emilia-Romagna, kojom se zauvijek oprašta od Azre: “Lijepa moja snaha, nikad zaboravljena.”
