Amir Smiječanin bio je još dječak kada ga je 1992. godine prvi komšija iz Trnova zajedno sa porodicom odveo u logor u jednu školu u Kalinoviku. Kao jedanaestogodišnjaku sve mu se činilo kao da igra u nekom filmu. On je tu samo statista, a sve okolo je izgledalo nestvarno, namješteno i činilo se kako će brzo proći. Ali, počele su prozivke u logoru i ljudi su počeli nestajati. Tek tada počinje shvatati ozbiljnost i opasnost situacije; obuzima ga strah. U logoru je proveo oko mjesec dana i brojne potresne i traumatične scene su ostale duboko urezane u njegovo sjećanje, prenosi DW.
Uprkos svemu on danas ne mrzi. Zajedno sa žrtvama torture drugih nacionalnosti posjećuje gradove u BiH i pričaju svoje priče.
„Kao dijete nisam vjerovao kakve sve traume čovjek može vidjeti, doživjeti i preživjeti. Trebalo mi je vremena da smognem snage da pričam o svom iskustvu, da radim na pomirenju i da živim u tom duhu. Istovremeno sam etiketiran kao izdajica u svom narodu samo zato što želim da govorimo o svojim iskustvima i što želim živjeti sa ljudima onako kako su to ljudi radili ovdje stoljećima prije. Ja sam u sebi prelomio i odlučio govoriti i raditi na pomirenju iako sam izgubio oca u logoru te mi je stradalo mnogo članova porodice. Smatram da su to uradili pojedinci, jer nikad ne treba osuđivati cijeli jedan narod”, emotivno prepričava Amir svoja iskustva i dodaje da rane i ožiljci ostaju, ali ljudi moraju nastaviti zajedno živjeti dalje.
Važno je otvoreno govoriti o onome što se dešavalo
Zlatka Prkića su zarobili pripadnici Armije RBiH i odveli u logor u Tuzli gdje je proveo dva mjeseca. U tom periodu izgubio je 38 kilograma, ali su ostali i brojni psihički ožiljci koji ga i danas prate. „Najgore od svega što ni danas ne mogu dobro da spavam. Često čujem krikove i jauke u snu. To što sam proživio nije za ljudsko uho”, prisjeća se Zlatko strahota koje je proživio i preživio.
Nakon što je pušten iz logora u Tuzli vraća se u svoj Vareš gdje je odmah ponovo bio zatvoren. Na sreću pomaže mu stari prijatelj i izvlači ga na slobodu.
„Takvi momenti su me nagnali da radim na pomirenju i suživotu, baš onako kako se ovdje živjelo hiljadama godina. U Varešu su 24 različite zajednice živjele skupa i nikome nije bilo tijesno u mom gradu. Jedino tako možemo graditi bolje i ljepše društvo”, smatra Zlatko koji je član Udruženja logoraša Domovinskog rata u BiH.
Žrtve torture u Bosni i Hercegovini su gladne
Mnogi bivši logoraši na svim stranama danas jako loše žive i o tome svjedoči Janko Samouković, koji je i sam sa 23 godine završio u logoru Silos kod Tarčina. „Posjetio sam prije nekoliko dana bivšeg logoraša koji živi u baraci bez vode i struje. Zamislite samo u kakvom je on stanju kada nam je rekao da mu ne trebamo davati novac nego je dovoljno da mu kupimo malo brašna i koju kesicu makarona”, kaže Janko.
U BiH ne postoji zakon koji bi štitio žrtve rata i torture
Uprkos tome što im se desilo, Amir, Janko i Zlatko danas rade zajedno na pomirenju, razgovaraju i traže način kako da se skupa izbore za svoja prava kako bi ovoj kategoriji stanovnika bilo bar malo bolje. Tako su u ovoj sedmici posjetili Višegrad gdje su sa građanima i novinarima podijelili svoja gorka iskustva iz rata i upoznali ih sa svojim nezavidnim položajem u bh. društvu.
Žale se što na državnom nivou ne postoji zakon koji bi regulisao prava žrtava rata i torture. On je u pripremi već godinama, ali još nije donesen, tako da danas hiljade građana koji su stradali u logorima tokom rata u BiH ne mogu ostvariti svoja prava niti imaju mogućnost za financijsku pomoć, liječenje ili neke olakšice.
„Mi smo živi svjedoci šta se dešavalo na sve tri strane. Pitamo se zašto nas država ne priznaje. Mi samo želimo drugačiji i pravedniji odnos. Nama je potrebna psiho-socijalna podrška, jer koliko god izgledali snažni, svi smo mi vrlo emotivni i ranjivi”, pojašnjava Zlatko.
U Federaciji BiH ga nema, dok u Republici Srpskoj postoji Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u RS gdje su uključeni bivši logoraši, ali mnogi ljudi koji su pretrpjeli najgora iskustva tokom rata nisu u stanju preko njega ostvariti svoja prava.
„Zakon je uslovljen dokumentacijom iz perioda rata koju mnogi logoraši jednostavno ne mogu imati. Jer, ko će vas mučiti pa vam dati potvrdu da vas je mučio?” – pita se Janko.
Mi smo građani drugog reda i osjećamo se izdano
Bivši logoraši i žrtve torture su stoga pokrenuli zajedničku kampanju za ostvarivanje osnovnih prava. U tome im pomaže Platforma za mir projekta PRO-Budućnost koja se sprovodi u u 76 lokalnih zajednica u BiH. Siniša Savić, koji je predstavio projekat, smatra da većina žrtava torture živi životom koji nije dostojan čovjeka, ali im je teško i zbog toga što se osjećaju izdanima. On kaže da žrtvama nije potrebna samo materijalna pomoć nego i to da ih neko sasluša i razumije.
„Udruženja žrtava rata nemaju kontinuiranu psiho-socijalnu podršku i pomoć, a znamo koliko im je potrebna pošto su mnogi članovi oboljeli od PTSP-a (posttraumatskog sindroma prim. ur.) i imaju broje druge poteškoće. Stoga bi psiho-socijalna pomoć bila prvi korak koji bi omogućio da ove osobe imaju zdraviji i kvalitetniji život”, govori Siniša.
„Mi smo svi danas taoci nacionalističke politike koju nam serviraju političari, koji jako dobro žive dok je narodima veoma teško. Dok se to ne promijeni, mi nećemo moći dalje. I mi žrtve rata smo taoci te iste politike, osjećamo se izdano, zaboravljeno i prepušteni smo sami sebi”, kaže Amir.
Strahota i patnje se više nikada ne smiju ponoviti
Predstavnici udruženja žrtava rata i torture svoja svjedočenja o patnjama kroz koje su prošli žele podijeliti s građanima kao opomenu. Janku je važno da mladi shvate da rat donosi samo zlo te da ne smiju ponoviti greške koje je činila njegova generacija.
„Ko ima adekvatniji od nas koji smo prošli razne torture kroz logore da danas zajedno poručimo da nam je svima, iznad svega, potreban mir. Svako normalan to želi i tome stremi. Moja glavna poruka i želja jeste da nikada više ne bude logora, izbjegličkih kolona, patnji i ratova”, kaže Janko.
