Možeš ti, ženo, raditi 18 časova dnevno, dva posla ako treba, trčati sa jednog na drugi, vukljajući sa sobom ceger, tebi na znanju popeglanih odjevnih stvari, da barem u pokušaju izgledaš pristojno i ako ništa drugo, čisto.Možeš ti, ženo, glumiti svojoj majci stijenu.
Možeš ti, ženo raditi šta hoćeš, a ne bi trebalo, jer, eto, određeno ti je da si dama, nježniji pol, treba, ženo, da lakiraš nokte, nosiš tamni ruž koji bi ti istakao usne, suknjice, haljinice i košuljice. Ne znaju oni, ženo, da ti tim rukama terminatora, pored posjekotina i ogrebotina možeš sve!
Kuhaš ručak, donosiš, unosiš, skupljaš kao u mravinjak. Znaš šta fali. Umoriš se. Ali i dalje daješ. Ne stižeš, ali i dalje pružaš. Zanemaruješ poneku kritiku kako ne misliš na sebe i nemaš život. Ni ljubavni. Možeš ti, ženo, spakovati stvari u roku od 20 minuta i otići u “obećanu zemlju”, trbuhom za kruhom.
Možeš ti, ženo, stanovati u kolektivnom smještaju, u podrumu restorana do susjednih hladnjača i bez prozora. Možeš se ti, ženo, švercati tramvajem, autobusom, čistiti stambene prostore užoj ruskoj populaciji i raditi u restoranu i kao kuharica i kao konobarica, u međuvremenu otvorenog riječnika.,piše Pult
Možeš ti, ženo, imati u ovom gradu koga hoćeš. Nije ti do toga. Nemaš vremena. Volje. Živaca. Ne stigne to u tvoj dan koji traje samo 24h. Ne vjeruješ u međuljudske odnose. Nemaš snage još i za to. Zar da te neko krivi što nisi stvorena za dvoje, za vezu, što više nemaš najbolju drugaricu i apetit za nešto slično?
Možeš ti, ženo, misliti na sve osim na sebe, sve dok ti stomak ne zazuji “upomoć!”, dok ne uhvatiš sama sebe da ne znaš da li si danas jela, da se ne sjećaš da li si kafu popila. Ako već rintaš po čitav dan, nek bude bar za pravog muškarca i dobre osobe. Da. A narod i komšiluk… nit’ te hrani, nit oblači…
