Anđelka je na Tviteru ispisala Huseinovu priču, emotivno i realno predstavivši svakodnevnu borbu u kojoj nema hrane, nema mjesta na kome može da se istušira, nema komoditeta, bezbjednosti, nema ničega. Ima samo nemoći i nasilja, koji su te natjerali da pobjegneš sa svog ognjišta i više nikad ne vidiš djecu niti ženu koju voliš.
Kako su se Pakistanac i Srpkinja upoznali usred Austrije, opisala je ona u nizu tvitova koje “Kurir” u cijelosti prenosimo:
Na početku ovog niza, molim sve rasiste i nacoše da mi siđu s kičme i odmah me blokiraju.
Hvala!
Hussaina sam upoznala u Austriji, u malom gradu na granici sa Nemačkom, gde i živim.
Mršav, tamnije puti, visok, melanholičan, zatvoren. U to vreme je bio već 3 godine u Austriji..— Andjelka Laube (@LaubeAndjelka) November 5, 2019
Gledaš svoja posla, obrađuješ zemlju, i odvedu te u rat koji te se ne tiče
“Huseina sam upoznala u Austriji, u malom gradu na granici sa Njemačkom, gdje i živim. Mršav, tamnije puti, visok, melanholičan, zatvoren. U to vrijeme je bio već tri godine u Austriji čekajući na azil.
Bila mi je potrebna pomoć u bašti i oko kuće, te mi ga je jedna penzionisana učiteljica preporučila. Tako sam čula jednu migrantsku priču. Husein je pobjegao iz Avganistana, ali zapravo nije odatle. Husein je porijeklom iz Pakistana, iz neke vuko*ebine, na granici sa Avganistanom.
Živi čovjek život svoj, kako može, u tim us*anim vremenima i us*anoj zemlji. Bavi se poljoprivredom i brine o porodici. Naš Husein u to vrijeme ima dobrih dvadesetak godina, ženu i jedno dijete. Drugo je na putu.
Međutim, sreća, makar ona najosnovnija, ne trajaše dugo, jer je jedne noći na vrata ove porodice zakucao nezvani gost – op! Talibani. I nema tu ‘oćeš-nećeš, skembaše ti oni našeg Huseina i odvedoše ga za Avganistan.
U tom trenutku, čuvši priču, sjetila sam se novembra 1991. kad je mog oca u 2:30 noću pokupila vojna policija i ekspedovala ga na Pasuljanske Livade, a poslije za Mirkovce, Jankovce i ostale – ce. Mog blesavog, muzikalnog oca, velikog ljubitelja žena i kafane, ali potpunog protivnika te priče. Ha! Svašta. Al’ ko te pita. Tako ode moj Žarko za Mirkovce, a Husein za Avganistan.
Huseina cijela ta priča ne zanima. On hoće kući, svojoj porodici. Sprijateljio se sa još jednim momkom, čuvali su jedno drugom leđa. Trudili se da prežive, ništa više. I da nekako pobjegnu. Al’ to je malo za*ebano. Treba odabrati povoljan trenutak. Noć, dva Talibana na straži.
E, pa to im je bila posljednja straža, jer su ih Husein i pobratim ubili. I onda put pod noge. Nazad u Pakistan. Sakrio je porodicu, dijete i trudnu ženu. Obećao im je da će doći po njih i krenuo na put, koji će trajati dvije godine! E, sad, za sve koji nikad nisu izašli iz svog sela, ali palamude rado, izvol’te dvije godine po kiši, snijegu, snalazite se za hranu, izbjegavajte sumnjive likove, tražite prijevoz, bježite od Talibana, preživite, mislite na svoju porodicu i hodajte dalje. Smrdljivi, prljavi, neokupani. Gdje god da dođete, mahom vas svi preziru.
