Gost u emisije ‘Dobar dan BiH’ na “Hayat” televiziji bio je je Hamed Mešanović, otac jednog od štićenika Zavoda u Pazariću. Na početku je kazao kako njegov sin Edin u Zavodu boravi već 17 godina, od 2002.
“Moj sin Edin, koji je član našeg domaćinstva, mi ga se ne odričemo, je rođen u oktobru 1990. godine sa 6 mjeseci. Samo prijevremeno rađanje uzrokovalo je, da je moj sin Edin osoba koja ne govori, čuje dobro, ne može da kontrolište neke stvari, kao što je velika i mala nužda, teško se s njim komunicira, može se sporazumjevati, ali veoma teško i on je 100% invalid. Tokom 2002. godine, na preporuku Centra za socijalni rad Travnik, na preporuku direktora Pazarića i njegove supruge koja je stručnjak za takvu djecu, moj sin je smješten u Zavod Pazarić”, rekao je Mešanović.
Kazao je da su sina Edina smjestili u Pazarić iz razloga da kada on i njegova žena više ne budu živi da on ima svoj dom.
“Mi smo imali topao prijem kada smo doveli sina u Pazarić, direktor nas je primio, ali smo dolazili i prije nego je sin smješten. On nam je pojasnio da je to potreba i da našem sinu treba 24 sata stručna njega, nije samo dovoljno roditeljska pažnja i njega. Osoblje s kojima s mi tada kontaktirali i razgovarali nam je sve stručno objašnjeno i bili su pristupačni. Nama je omogućeno da moja supruga svaki dan zove Pazarić u popodnevnim satima, odnosno paviljon u kojem je smješten moj sin, te se obavlja razgovor da li je sve uredu. Prije smo ga dovodili kući svaki vikend, pa smo ga dovodili da 15 dana bude kod nas kući, a 15 dana u Pazariću. Vodili smo ga na godišnje odmore, na more, u inostranstvo, te išli na liječenje, putovali smo avionom. Naučio sam ga da pliva i imao odnos koji je kao sa zdravim djetetom, svjesni činjenicom da je on bolesno dijete. Njegova bolest prouzrokovala je dosta problema, moja supruga se razboljela, te smo doživjeli dosta ružnih situacija. Ustanova Pazarić kada smo mi došli izgledala je sumorno, jedna zgradurina sa par baraka, dosta štićenika na koje mi nismo navikli da su takvi, sa određenim nedostatima u fizičkom smislu. Mi smo svog sina Edina smjestili u Pazarić iz razloga kada moja žena i ja više ne budemo živi da on ima svoj dom. Da ne bude situacija, da ga kada mi umremo, da ga smjeste u neke ustanove bez ikakvih priprema. Najveće zadovoljstvo nam je što smo postigli svoj cilj, on ima svoj dom. Štićenici koji žive sa njim u određenim paviljonima su njegova porodica, tete koje ga paze, socijalni radnici, medicinske sestre su njegova porodica. Da vidite kako se on obraduje kada ga dovedem od kuće, kako ih uzima za ruku. Mi budemo zadovoljni, ne zato što smo ga smjestili tu, nego zato što se on osjeća dobro”, istakao je.
Hamed je za Hayat komentarisao i jučer objavljene fotografija djece koja se vezana u Zavodu, te je kazao kako on, njegova supruga i kćerka nisu spavali cijeli noć i naglasio da je dobio veliki broj poziva i poruka.
“Moram reći da ja, moja supruga i kćerka koja živi ovdje u Sarajevu cijelu noć nismo zaspali. Prvo smo potreseni zbog pristupa na koji je to urađeno, a onda zbog silnih poziva i poruka od prijatelja, porodice i mojih sugrađana, koji su bili spremni da idu u Pazarić i da spase moje dijete od nekakve situacije koja nije uslovna i normalna. Ja sam onda sa mobitela slao slika, da pokažem u kakvim uslovima živi moje dijete, da su to predivni uslovi, da je to uredno, čisto. Fotografije koje su objavljene, ja nisam te osobe vidio, ali znam kroz priču sa socijalnim radnicima, sa medicinskim osobljem, da ima teških slučajeva, jer su mene upozoravali, da ako bi mi roditelji naišli na takvu situaciju da ne budemo iznenađeni, da djeca sama sebi otkidaju meso sa ruku. Imamo situaciju da ima jedno hiperaktivno dijete, jedan štićenik, koji se penje po radijatorima i cijevima, da to treba smirit. Ja sam vidio da nose neke kacige gumene, to su djeca, odnosno odrasli ljudi koji imaju po 20-ak epileptičnih napada tokom dana, znači padne, dobije epilepsiju, i da se ne bi povrijedilo. Veliki su napori koji su ulagani da se takva djeca zaštite sama od sebe”.
Hamed Mešanović je mišljenja da jučerašnji istup federalne zastupnice Sabine Ćudić i objavljivanje fotografija nije način kako se rješava ova situacija.
“Mislim da fotografije od jučer nisu način da se rješava ova situacija. Prvo, neko je roditelj te djeca, ja nisam za to da se objavljuju fotografije mog djeteta, koji izgleda fizički uredu, ali nisam za to da se objave bez moje saglasnosti i mišljenja ili centra za socijalni rad. Tako to objavili i predstaviti da je to trenutna situacija, jer je tako predstavljeno, nigdje nije naglašeno da je to nekad tako bilo, javnost je ogorčena, jer je ono zaista uznemirujuće. Ja sam cijelu noć bio uznemiren i sada sam nezadovoljan zašto na taj način, zašto tako da se održi konferencija za štampu i iznose se neke činjenice koje nisu istinite. Vidjeli smo i ovu izjavu koju je dao doktor Ćemalović, koji prati tu situaciju, da trenutna situacija u Pazariću nije takva”.
On je kazao kako je dotična bila u komisiji prije tri dana, i trebala je pred direktorom Zavoda i komisijom da ih upozna sa fotografijama i uvjeri se u pravo stanje.
“Ako je istina da je dotična osoba bila u nekoj komsiji prije tri dana, trebala je pred tom komisijom direktora Zavoda upoznati i njegovo stručno osoblje, i oni bi joj dali odgovor. Trebala je tražiti da je odvedu kod te djece, ovako iznenada, jel’ to ispravan način. Onda ćemo vidjet, ako sam ja zadužen kao član komisije da snimim situaciju i da predložim mjere, onda je to ispravan način, a ne nekakve fotografije da su iz prethodog perioda i da toga više nema. Moj sin je u jednom momentu imao lom nadlaktice, i bio je smješten na KCUS, doktor Karabeg mu je ugradio šinu, čovjek koji ima razumijevanja za takve osobe, za roditelje, 10-ak dana je bio u bolnici, morao je imati pratnju, pa je moja kćerka bila sa njim. Oni su njega morali fiksirat za krevet. Ružno je reći vezan, ali bio je vezan, to je eto nužno zlo u svemu tome da bi se njemu pomoglo. Te fotografije objavljivat na nekom političkom skupu, fino je reći da treba pomoći, ali iz humanitarnih razloga, a ne iz politikanstva”, rekao je Hamed za “Hayat“.
