S isplatama decembarskih plaća njima te pripadajućim otpremninama završit će se agonija kompanije koja je svojevremeno bila najveći bh. izvoznik.
Priče o prepakiranju Aluminija i pokretanju proizvodnje na tržišnim osnovama, pronalasku strateškog partnera niti u jednom trenutku nisu imale realnu osnovu.
Kako je “Klix” pisao još 18. jula tada prezentirani optimistički scenariji nisu imali dodira s realnošću i trebali su samo kupiti vrijeme političkim elitama koji su se tih dana našli na meti nezadovoljnih radnika, ali i javnosti koja je nakon desetljeća sljepila naglo progledala.
Nakon otkaza početkom decembra za oko 500 radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom, narednih mjeseci Aluminij je zapošljavao 360 radnika. Oni su dobivali plaću od 800 KM, ali ni za to više nema novca niti smisla. Aluminijeva priča, ja po svemu sudeći završena, ali i dovoljno daleko od bolnog gašenja struje 10. jula da je preostali radnici i hercegovačka javnost mogu podnijeti.
Da je više pameti bilo i osjećaja odgovornosti, Aluminij je u stečaj trebao otići u decembru prošle godine. Tad smo pisali da je realan scenarij “projektovani stečaj” i da on vjerovatno izbjegao likvidaciju kompanije, epilog koji je sad potpuno izvjestan.
Zavjesa pada s krajem godine, radnici će dobiti svoju decembarsku platu, a Vlada Federacije BiH osigurat će sredstva za otpremnine. Od “prepakiranog” Aluminija ostat će vjerovatno samo prazne hale i fabrički krug i sve će podsjećati na epilog koji je dvadesetak godina ranije prošao njegov komšija, najveća kompanija u hercegovačkoj historiji, mostarski Soko.
Aluminij je najdugovječnija mostarska industrijska priča naslijeđena iz bivše države koja 24 godine poslije rata zatvara svoja vrata. Nekad je to bio gigant svjetskih razmjera, zaokružena cjelina od rudnika boksita preko fabrike glinice do elektrolize.
Danas se vidi dan kad će posljednji radnik ugasiti svjetlo i zaključati vrata. Vrata koja je na većini sličnih mostarskih firmi koji mjesec ili godinu kasnije skinuo neki sakupljač sekundarnih sirovina.
