Sačekam još malo, ušuškana ispod jorgana, dok se miris kafe ne proširi kućom, onda skačem i onako u pidžami prelazim u kuhinju. Kuća je topla. Mati je rano ustala, naložila vatru, kafa je na stolu. Mati sretna što sam tu, dočeka me lijepim riječima. Zatepa mi kao malom djetetu, a meni srce ko planeta. Shvatim koliko sam sretna i bogata. Shvatim da imam ono što mnogi nemaju. Majku.
Topli dom u koji se uvijek mogu vratiti. Ruke koje me uvijek čekaju raširene. Shvatim da kada moja duša ozebe u hladnom sivilu svijeta, ima gdje doći da se ogrije. Ima nepresušni izvor ljubavi koji uvijek čeka da je napoji. Bogata sam. Sretna sam.
“Sve je dobro dok imaš majku”, rekla mi je jedna prijateljica koja je tek ostala bez svoje.
Sve je dobro dok imam majku – znam i sama, dok u toploj sobi, u prohladno, zimsko jutro ispijam prvu jutarnju kafu. Kafu, koja nigdje na svijetu nema tako dobar ukus. I ne prija tako dobro duši, pišu “Amazonke“.
