Moja majka po povratku s posla nikada nije odmah s praga trčala u kuhinju da prži krompir ili da pegla posteljinu. Dremnula bi 20 minuta i tek onda se prihvatala kućnih poslova.
Osim toga, beskrajno se borila s mojom tvrdoglavošću, dokazujući da se poslije škole ne treba bacati na sinuse i kosinuse, nego se treba poigrati, po onoj staroj: sporo idi – daleko ćeš stići. Navodila je i primjer iz filma ’Moskva suzama ne vjeruje’, u kome glavna junakinja, po povratku iz fabrike, prvo sjedne na kauč da predahne, sa sve radnom odjećom i obućom. Samo meni to ništa nije vrijedelo. Mislila sam da je odmor za slabiće, a oni koji imaju ciljeve – treba da neumorno rade 24 sata dnevno!
Moja drugarica već deset godina ne uzima godišnji odmor. Već deceniju se ne kupa ni u Crnom, ni u Crvenom, ni u Sredozemnom moru, ne ide na Zlatibor, ne skija na Kopaoniku, ne šeta ulicama Budimpešte, Pariza i Londona, ne divi se zalascima Sunca. Spava pet sati dnevno i uporno gradi karijeru, iskreno vjerujući da će je svaka pauza unazaditi za nekoliko godina. Samo, tijelo je izdaje: vid oslabio, živci popustili, a srce preskače…
Dugo sam slijedila njen primjer, dok nisam saznala za zakon o neutralnom položaju. Jednostavan je, kao Pitagorina teorema.
Pred svaku promjenu u životu, prvo se treba zaustaviti. Stati. Dati sebi priliku da udahnete, obrišete znoj, pojedete lazanju, namažete usne i provjerite nivo goriva u sopstvenom rezervoaru energije, da ne biste stali nasred puta.
Nemoguće je skrenuti u punoj brzini. Ne možete izaći iz šume, ako se ne zaustavite i odredite gdje je sjever, a gde jug. Niko ne može da bez odmora odsjedi na šest sati i nauči dobro svih šest lekcija.
Pauze su potrebne na svakom koraku: prije skoka u vodu ili uvis, prije nego što se odsvira završni akord Betovnovog koncerta ili otpeva visoka nota u pjesmi. Prije nego što izađemo na scenu ili započnemo novu vezu. Prije nego što slažemo ili kažemo istinu.
Zaustavljamo se tokom praznika i na crvenom svjetlu. Klizač zastane prije nego što izvedete dvostruki aksl. Šahista razmišlja o sljedećem potezu. Ukoliko se pauze zanemaruju i nastavlja brzinom od dvjesta na sat, okolnosti će nas same zaustaviti: prehlade ili ozbiljne bolesti, nesreće, požari i zemljotresi.
Sve u životu ima svoj ritam: smjena dana i noći, zime i ljeta, udisaj-izdisaj. U diskoteci se povremeno smjenjuju brze i spore pjesme. Čak se i na trenažerima u teretani postavlja ograničenje.
U pravu je bio onaj prosvjetljeni, kad je tvrdio kako u životu moraju da postoje trenuci kada nam se ništa ne dešava: samo sjedimo i posmatramo svijet. A svijet u isto vrijeme posmatra nas, piše “Uspešna žena“.
