Nedavno je boravio u jugoistočnoj Africi gdje je obišao nekoliko država prolazeći put od više od 5.000 kilometara za samo nekoliko dana. Za portal “Klix” govorio je o svojim afričkim avanturama koje su počele dolaskom u Zanzibar.
“Prva lokacija na koju smo stigli bio je Zanzibar. Do njega smo došli nakon 11 sati leta iz Brisela. U Zanzibaru smo boravili četiri dana i pošto smo bili smješteni u Stone Townu odlučili smo da rentamo skuter i obiđemo otok. Pošto su ceste užasne, obilazili smo samo istočni dio Zanzibara, koji nam je bio najbliži. Boravili smo tri noći u selu koje se zove Paje i obilazili atraktivne rajske plaže, gdje smo se odmarali od puta. Zanzibar uopšte nije jeftin, jer je turističko mjesto, ali budući da smo imali okvirni budžet, imali smo hotel s tri zvjezdice, ali smo u nastavku putovanja za isti novac dobijali puno bolje hotele. Moj prijatelj Mirza, s kojim često putujem, i ja nismo klasični putnici pa smo išli i van okvira turističkih mjesta. Zbog toga smo upoznali dosta lokalnih ljudi. S njima smo se fotografisali i jeli njihovu hranu po jako niskim cijenama koje nisu za turiste. Po povratku u Stone Town noćili smo jednu noć i potom letjeli malim avionom u glavnu luku Tanzanije – Dar es Salaam”, počinje nam Zekić opisivati svoje atraktivno putovanje.
Putovanje vozovima
Po dolasku u Dar es Salaam hvatali su glavnu konekciju najpoznatije afričke željeznice Tazare.
“Taj voz koji smo mi hvatali ide dva puta sedmično, utorkom i petkom. Po dolasku smo morali razmijeniti novac, ali smo bili pripremljeni. Iako smo došli na stanicu pet-šest sati prije polaska, nismo našli mjesto u prvoj ili drugoj klasi, koja ima spavaća mjesta. Putovanje vozom je trajalo tri dana i potom smo došli u Zambiju. Inače, nismo mogli dolarima kupiti karte pa smo taksijem išli do mjenjačnice. Taksista je u čudu gledao naš pasoš, kao i većina Afrikanaca. Ljudi ne poznaju našu zemlju, ne znaju gdje se geografski nalazi ili prvi put čuju za BiH. Dragom voljom ljudi na šalteru gumicom su izbrisali imena ljudi koji se nisu do tog trenutka pojavili na stanici, tako da smo napokon dobili prvu klasu i noćenje. Voz im je donirala kineska vlada i putovanje s njima je za nas bilo pravo iskustvo. Stajali smo često u selima i kupovali voće po niskim cijenama. Mango smo kupovali za 20 ili 30 feninga, kada bismo to pretvorili u naš novac. Tako da smo za 2 ili 3 KM imali voćne obroke. Inače, na putovanju nismo imali veliki izbor hrane”, ističe Ajdin.
U razgovoru sa Zekićem saznajemo da su u Africi bili prava atrakcija zbog boje kože, ali da su ih često lokalni stanovnici smatrali bogatašima pa su im nudili robu po raznim cijenama.
Ajdin s prijateljem Mirzom
“Sporazumijevali smo se na engleskom jeziku jer ljudi u zemljama koje smo posjetili govore engleski. Putovanje vozom nas je vratilo 100 godina unazad. Tražili smo konekciju za Livingstone, grad koji je otkrio istoimeni Englez, a koji se nalazi u neposrednoj blizini Viktorijinih vodopada. Oni su također dobili ime po Viktoriji. Tu se nalaze i njihove statue, što ja lično ne podržavam, jer je očito da su tu živjeli starosjedioci te su prije njih poznavali tamošnju prirodu. Peti dan putovanja smo imali zadatak da pređemo preko granice u Zimbabve. Prelazak nije bio komplikovan jer smo se dobro informisali. Dva sata smo čekali da dođemo na red. Imali smo sve spremno i dobili smo vizu s kojom smo mogli boraviti u toj državi, ali i otići na jednodnevni izlet u Bocvanu, što nismo stigli zbog vozova koji su stalno kasnili. Posjetili smo Viktorijine vodopad koji su zaista fascinantni”, priča nam.
Nisu propustili priliku obići i centar za očuvanje lavova kojih je na cijelom svijetu ostalo oko 30.000.
“To je izlet koji smo malo skuplje platili i koji je odstupao od našeg dnevnog budžeta. Međutim, uspjeli smo posjetiti i bilo je to iskustvo za sebe. Lavovi su bili stari oko 10 mjeseci. Taj rezervat drži lavove do njihove druge godine, jer su to divlje zvijeri koje se ne mogu kontrolisati pa ih puštaju u prirodu. I dalje se brinu o njima tako što im stavljaju GPS i prate njihovu ishranu. Finansiraju se od ulaznica i nevladinih organizacija. Voz koji nas je dalje vozio u Mozambik bio je prebukiran, ali smo s menadžerom voza uspjeli ispregovarati spavaći vagon. Svaki voz je star od 50 do 100 godina, a još uvijek imaju naljepnice iz Britanije, gdje su i pravljeni. Iako su nam rekli da voz ima restoran, on je bio namijenjen samo za uposlenike željeznice. Jedino piće koje se prodavalo bilo je 7up. Jednom sedmično je išao, ali je kasnio i vozio nas je 460 kilometara čak 20 sati. Stalno je stajao i imao je pauze po 10 minuta za iskrcavanje i ukrcavanje putnika i robe”, ističe Ajdin koji je potom pojasnio kako im je menadžer voza izašao ususret.
Brazilske favele
“Uspio je kontaktirati naredni voz koji je nas 20 putnika čekao čak pet sati kako bismo presjeli. Žice uz prugu su bile prerezane pa su menadžeri voza redovno kontaktirali s mašinovođama kako se ne bi sudarili s drugim vozovima. Zato je sporo i vozio. Stotine ljudi je potom hrlilo da uđe u Mozambik radi nabavke resursa. Zimbave je zemlja koja je lijepa, ali veoma korumpirana. Nacionalna vojska nam je tražila novac za prelazak preko granice u Mozambik jer smo bijele boje kože. Rekli smo da radimo za policiju i vojsku u našoj zemlji pa su nas pustili bez uzimanja novca. Ljudi su u Mozambiku bili susretljivi. Sjeli smo u prvi vagon koji je imao klimu, restoran s velikim izborom hrane i pića. Stalno su bile zabave, jer je bilo vrijeme Božića pa nam je tih 14 sati putovanja bilo brzo i zanimljivo. Već smo bili prešli skoro 5.000 kilometara i posjetili smo četiri države. Iz Maputa smo napravili i jednodvneni izlet u Swaziland gdje smo posjetili planinu s lokalnim stanovništvom. Tu u nacionalnom rezervatu smo se fotografisali s pripadnicima plemena i ručali, a iz Mozambika smo se vratili nazad u Evropu”, završava nam Zekić opis afričkog putovanja.
Ajdin je već obišao 67 zemalja svijeta, a ističe da je najopasnije bilo u Brazilu.
“U Evropi su mi ostale još četiri države da obiđem. Također, posjetio sam veliki dio Azije odlaskom u Vijetnam, Kambođu, Singapur, Hong Kong, Indoneziju, Tajland… U Africi sam već ranije posjetio Etiopiju, Keniju i Maroko, dok sam u Južnoj Americi boravio u Čileu, Boliviji i Brazilu, u čijim je favelama bilo i najopasnije iskustvo. Tu smo vidjeli kako vladaju neki drugi zakoni, odnosno bezakonje. Vladaju mafije i karteli kojima država bukvalno ne može stati ukraj. S jednog brda smo gledali u favelu koja važi za najopasniju na svijetu, iz koje su čak rušili i policijske helikoptere. Ipak, ušli smo u jednu favelu u kojoj su bile dozvoljene posjete. Pokušali su nas opljačkati više puta na njihovoj plaži gdje se kupa lokalno stanovništvo. Međutim, bilo nas je četvorica, tako da smo se dobro organizovali. Najljepše mi je bilo na Islandu, gdje smo vidjeli polarnu svjetlost, gejzire i banje u kojima smo se kupali dok je vani bilo minus 20 stepeni celzija. Također, nezaboravni su bili zalasci sunca na Baliju, safari na Šri Lanki i plaže na Maldivima”, podvlači nam mladi Sarajlija.
Ajdin Zekić putovanje
Osim vremena i novca, vrlo važan preduvjet putovanja je dobra organizacija.
“Za posljednje putovanje u Afriku bila je potrebna priprema od skoro pola godine. To dovoljno govori koliko treba ulaganja i odricanja da se ode na jedno tako daleko putovanje koje traje gotovo mjesec. Generalno, ljudi u BiH imaju predrasude o dalekim zemljama. Međutim, pošto smo sada dobro uvezani s Evropom aerodromima i iz Banje Luke i Tuzle, nije teško putovati i onda praviti dalje konekcije. U planiranju putovanja se mora misliti na mnoge stvari poput apliciranja za vizu, dobijanja informacija o prelascima granice, redovima vožnje vozova, vakcinisanju, tabletama… Inače, za sva putovanja koja traju od 15 dana do mjesec u području ekvatora pripreme su najmanje od dva mjeseca do pola godine”, rekao nam je Zekić.
Ajdin nam je za kraj otkrio kako planira uskoro posjetiti i Sjevernu Ameriku te da će do kraja života pokušati obići što više država svijeta.
Ajdin Zekić putovanje1
