U njezinom svijetu ima mjesta za sve, od žena koje se bore za svoje dostojanstvo, protiv predrasuda zbog nošenja hidžaba, preko mladića koji su krenuli stranputicama radikalkinih ideologija, pa se pokajali, do članova LGBT zajednice i ostalih manjina.
Diže svoj glas protiv gluposti, gramzivosti, licemjera, posebno licemjerja u vjeri, primitivizma, te učmalu javnost poziva da mijenja svoj svijet, naš svijet… Zbog toga je nerijetko na udaru prozivki, napada, pokušaja delegitimiranja.
Nejru sam imao priliku upoznati prije 15-tak godina u Mostaru. Tada još studentica režije ostavila je na mene utisak kao mlada osoba koja umije žestoko braniti ono u šta vjeruje. Zato mi valjda nije iznenađujući njezin današnji status u javnom mnijenju.
Latić Hulusić je magistrica scenskih umjetnosti. Nagrađivana je autorica dokumentarnih filmova, a najviše radnog iskustva stekla u radu na televiziji. Piše za časopise u Banjoj Luci i Sarajevu.
Za “Radio Sarajevo” otvoreno govori o umjetnosti, lopovlucima u kulturi, zašto nema filmova o užasima devedesetih, Bosni i Hercegovini te zašto smo gurnuti i očaj, kao i Bošnjacima i islamu, regionu i ratu, Vladi Kantona Sarajevo, napadima na nju…
Kriminal u kulturi
– Kako vidite kulturu danas u Bosni i Hercegovini? Slažete li se s kolegama koji tvrde da “moramo zahtijevati profesionalne standarde u kulturi”?
Kultura iz godinu, uz izuzeće časnih pojedinaca koji nešto zapravo i rade, je postala najpogodnije tlo za pranje budžetskog novca. Taj se novac iz godine u godinu smanjuje, produkcija je drastično opala u posljednjih deset godina prosto zato što je postalo skoro pa nemoguće doći do sredstava nekim ljudima. S druge strane, kolege iz branše bezobrazno peru novac godinama i dižu novce za projekte koji se ne realiziraju i niko od njih nikada ne odgovara.
– O čemu se radi?
Primijetila sam i neke mlade ljude koji su već naučili kako kriminal u kulturi funcioniše pa su već napravili mala kriminogena carstva. Ne isplaćuju usluge i honorare saradnicima. Njih poreska ne posjećuje… Ali, isti ti ljudi iznova dobivaju sredstva iz gradskih, kantonalnih i federalnih fondova bez obzira što se godinama vuku po sudovima.
Neki od njih su jedva i punoljetni, ali već su razradili sistem prevara. Ukratko, mala bara, a još manje vrlo sebičnih kapitalnih krokodila… Problem je što ih svi radi časnog posla umjetnika tretiraju kao svete krave, pa ni mediji neće puno da se bave njima, iako su sve ove rabote uz malo internet pretraživanja dostupne.
– Na čemu Vi trenutno radite? Jednom ste kazali kako je film skupa igračka…
Film je radi tehnološkog procesa izrade i broja ljudi koji rade na jednom filmu, a koji varira od desetak do stotinu, košta barem stotinu hiljada, za kvalitetan dokumentarni, i preko milion maraka za niskobudžetni igrani film. Sada više volim da pišem.
Neke ideje koje želim da podijelim sa ljudima ne koštaju me ništa da ih napišem. Puno više publike imam za pisanu riječ nego na filmu, lakše se distribuira i direktnije se komunicira sa publikom. Moja svrha u svijetu je da dijelim ono što opažam oko sebe, a ne da gradim karijeru na tim idejama.
– Nedavno su se iz Sirije vratili bivši borci ISIL-a, s njima i djeca žene. Vi ste se bavili religijom iza rata, gdje obrađujete slučajeve odvođenja dječaka iz BiH u selefijske komune. Kako bi se zvao Vaš film o povratnicima iz Sirije, prije svega nedužnoj djeci?
Završila sam konačno film “Ćafir”, nakon tri godine finansijskog i umjetničkog “mučenja” na njemu. Govori o mladiću kojem su mladost uništile bolesne samoubilačke ideologije. Ne znam hoće li ovaj momak ikada uspjeti izgraditi svoj život kakav je zaslužio jer je pametan, emotivan i jako vrijedan. Ali, za sada je obilježen u društvu kao sin teroriste. Cijela porodica mu je nastradala u Siriji. Ne znam da li mu je majka živa i ako jeste, da li će iko vratiti unesrećenu ženu u Bosnu ikada.
– Zašto smo u ovako, da tako kažem, jadnom stanju? Mislim na Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, prije svega…
Da znam šta nam je, davno bih mijenjala. Iz dana u dan pokušavam da dijagnosticiram razloge naše mazohističke letargije, s jedne strane. Zašto dopuštamo da nas se svakodnevno ponižava iz poslaničkih klupa koje mi od svojih plata finansiramo sramotno previše. Ja volim naš narod i ovu zemlju patološki, ne volim da nas vrijeđam i omalovažavam, ali ljuta sam na nas jer dvadeset godina padamo na iste laži, hrane nas fabrikovanim lažima, a oni žderu “bijeli hljeb”. Mi smo krivi. Nas je tri miliona, njih stotinjak.
– Šta smatrate najvećim izazovom za opstanak BiH? Bojite li se novih sukoba? Situacija u regionu “ne miriše na dobro”…
Situacija u regionu miriše onako kako građani odluče. Ako je nekome do rata neka šalje svoju djecu da ginu. Međutim, rata ovdje neće biti jer onda će ovi koji parazititraju i profititraju na našem strahu od granata izgubiti profit. Ovi desničari se lijepo bave kapitalizmom, trgovinom, dionicama i privatnim firmama koje drže zajedno dok nas huškaju jedne na druge. Ali ovo je stvarno više priča koju nas nekoliko ponavlja kao maloumne papige, a niko nas ne sluša.
Haram im bilo
– Šta je, konkretno, sa Bošnjacima? Često pišete upravo o njima, kritizirate, s pravom, razna “zastranjenja”, zablude, pogrešne puteve? Kako su Bošnjaci došli u ovakvu poziciju? Je li to okov neznanja o kojem ste ranije govorili?
Bošnjaci nemaju dovoljno hrabru, modernu intelektualnu masu koja će da okrene kalendar sa devetnaestog stoljeća u 2020. Bošnjaci su postala neka svojevrsna religija koja nema veze sa islamom i muslimanima. Idu u kladionice, konzumiraju alkohol, novac troše na striptizete, a konstantno se bave bajagi islamofobijom.
Najveći neprijatelji muslimana i islama su ovi desničarski, nacionalistički izrodi koji su vjeru sveli na glasanje za desničare. Haram bilo onima koji su islam i desnicu ikada povezali u jednu rečenicu i sada generacije trpe radi te blasfemične zamjene teze. Znaju oni dobro koji su.
– Kako vidite bosanskohercegovačke političare uopće, pa i bošnjačke? Nedavno ste kritizirali bh. političare poslije čestitki ministrici Almi Zadić, pitajući ih šta su uradili da ohrabre Almu i druge alme da se vrate u Bosnu…
Uz najiskrenije čestitke Almi Zadić kao mladoj, očito jako vrijednoj i pametnoj ženi, kritizirala sam naše bezobrazno guranje u njeno slavlje što je postala ministrica u Austriji.
Licemjerna čestitka Zvizdića kaže bravo svijetu koji prepoznaje kvalitet pa prepoznao još jednu Bosanku, a Bosni i Hercegovini stranka Denisa Zvizdića je uhljebljavanjem familije hiljade mladih Almi istjerala iz Bosne.
Da ne kažem da nikada nijednoj almi nije stvorila za dvadesetpet godina uvjete primamljive da se vrati kući. Bezobrazluk čisti i javni poziv za sve mlade koji drže do sebe da bježe što dalje prema svijetu koji cijeni kvalitet.
– Nerijetko ste se i sami našli na udaru kritika, verbalnih napada, čak i zbog načina odijevanja. Ali, ne zato što nosite hidžab, već zato što ga, navodno, “ne nosite kako treba”!? Bez namjere da ulazimo u apsurdnost takvih prigovora, kako gledate na te fenomene pokušaja diskreditacije, delegitimacije ličnosti, prije svega žene, u našem društvu? Niste jedini, slično je sa, primjerice, Martinom Mlinarević…
Normalno je biti na udaru kritika ako se bavite javnim poslom. Fer je i da vam neko vrati udarac. Ali, problem sa zaostalim sredinama je što oni koji kritikuju nisu u stanju da odgovore na moje stavove nego se bave mojom odjećom.
Činjenica jeste da se radi o relativno nepismenim ljudima koji često dobiju upute kako će me diskreditovati. Znalo mi se desiti da u inbox dobijem desetine istih poruka od različitih korisnika. Nažalost, još uvijek se žene pokušavaju diskreditovati na osnovu fizičkog izgleda. Najčešći pokušaj diskreditovanja moje riječi je neko dokazivanje da ja nisam propisno pokrivena.
Radi takvih sam nedavno saopštila da nema potreba da me se više uopšte tretira onda kao pokrivenu ženu. Moja marama je moja privatna stvar, ne služi mi za promociju, ne želim da budem urnek nikome, na savjetujem nikome da se ponaša ni oblači kao ja. Ako će im biti lakše, evo, u pravu su, ovo nije hidžab i kraj priče. Nisam ga radi njih ni stavila. Žao mi je samo mladih žena koje možda nemaju samopouzdanje i podršku koju ja imam, a koje ovi polupismeni tumači savjetuju, ubijaju u pojam…
– Kako gledate na fenomen odlaska mladih i starijih, egzodus koji se odvija pred našim očima. Čak 200.000 ljudi se odselilo u zadnjih pet godina. Je li to ta tiha većina koja je mogla da donese promjene?
Nije. Da su htjeli odabrali bi da izađu na ulicu i mijenjaju zemlju, a ne da izađu preko granice. Ljudi su izabrali svoje trbuhe i trbuhe svoje djece. Logično su postupili. Ali, to nikada nije bila masa koja je ovdje željela nešto mijenjati.
Baš kao jedan čovjek koji mi se mjesečno javlja iz Lillehamera u kojem živi već trideset godina, da popljuje moje kolumne jer sramotim Bošnjake, to je sada masa koja će da glasa iz Oberhausena za SDA, za Dodika… Čast uvijek izuzecima, radi deset ljudi nikada neću reći da su svi takvi…
Selfi Vlada
– Šta mislite o borbi za vlast u Sarajevu, nastojanjima da se smjeni nova vlast i kako objašnjavate žestoke reakcije u javnosti, barem se takav utisak stiče, protiv navedenog?
Prvo, reakcije su žestoki humor po socijalnim mrežama. Nisam vidjela žestoke proteste nigdje. Drugo, zašto bih ja izašla da podržavam opstanak vlade koja na dan kada je obarana, umjesto da povedu tu “žestoku masu” u promjene, pravi selfije iz prostorije ispod sale Skupštine i šprda se po Twitteru!?
Par sati kasnije, objavljuju snimke sa novogodišnjeg derneka, kao da se inate bivšem momku, a ne novoj većini koja ih obara.
Tako se ne voli zemlja. Tako se vodi Instagram nalog. Prvi ko uđe da vodi ovu zemlju na sve ili ništa, na smrt ili život i pokaže nam to, dobit će stvarnu kritičnu masu na ulicama. Možda smo malo isprepadani, ali mi nismo naivan narod. Mi smo srčani i branimo samo one koji i sami u borbu krenu sa srcem na dlanu.
– Nerijetko Vas prozivaju i zbog oca Nedžada Latića, poznatog novinar i publiciste, kako doživljavate takve napade?
Opet se to svodi na diskreditovanje žene po porijeklu, udaji, bratu… Nađu prvo muško da te za njega svežu jer je teško povjerovati da žena može imati svoju pamet. Pogledajte kako mizerno se obračunavaju nesitomiščjenici sa Jasnom Duraković. Degutantno je to što rade ženi. Ali, i ja i moje sestre i generalno sve kćerke velikih očeva smo odgojene tako da od malih nogu podnosimo taj pritisak, branimo se po potrebi i imamo svoju glavu. Moj otac se bavio ovom zemljom cijeli život, nije imao ni potrebu, ni vremena da meni glumi diktatora.
Prije svega sam naučena da branim svoje stavove u porodici jer često su nam dijametralno suprotni i politički i životni stavovi. To je normalno i zdravo. Naučene smo da branimo slobodu mišljenja i izražavanja. Životom ako treba! Ako se ja sa ocem, koji je jedan od najbritkijih jezika u zemlji, mogu izboriti za svoj stav na porodičnoj večeri, šta mi može neko ko još ne shvata da žene imaju svoju pamet. Istina, znala sam imati problema na poslu, zakulisnih radnji i spletki koje čovjek kasno sazna pa ne može reagovati na vrijeme. Ne smije se jedino kukati. Samo borba!
Kako prenijeti bol oca Šemse koji pronađe šestomjesečnu Amilu?
– Zašto, recimo, imamo tako malo filmova koji obrađuju teme nedavne prošlosti, naravno, na estetski visokim razinama. Zašto, recimo, nemamo jednu bosansku “Schindlerovu listu”, recimo. Ipak, već imamo neophodni historijski odmak. Nažalost, čak se i film o Srebrenici pretvorio u svojevrsnu aferu! Nedostatak hrabrosti, velika tema?
Teško se usuditi govoriti o Srebrenici i probati u igranoj formi izraziti emotivnu bol i veličinu zločina, a da se nešto ne oskrnavi. Za mene su to svete teme o kojima se može govoriti možda dokumentarno, ali jednostavno ne vidim kako bih, recimo, ispričala priču o genocidu u Biljanima kod Ključa, malom selu odakle je moja majka, a da nešto ne osakatim. Kako ću ja prenijeti emociju oca Šemse Džaferagića kada pronalazi u masovnoj grobnici svoju šestomjesečnu Amilu? Ja sam čovjeka znala, ali njegovu bol ne znam opisati. To nije nedostatak hrabrosti, to je imanje strahopoštovanja koje blokira.
