Ibišević je potrčao napolje. Činilo se da je čovjek bio mrtav, ali njegov partner i on počeli su primjenjivati prvu pomoć. Pokušavali su više od deset minuta prije dolaska hitne pomoći.
“Nije preživio, iako smo se trudili i dali sve od sebe kako bismo spasili tog čovjeka”, prisjeća se Ibišević.
Njegovi napori nisu prošli nezapaženo. Narednog mjeseca, tačnije 21. februara, ovaj 29-godišnjak će primiti nagradu zbog iskazane hrabrosti na dužnosti u drugom slučaju. Ali Ibišević se, piše West World, prenosi Bhdinfodesk, ne ističe po svojim spasilačkim instinktima samo kao policajac.
U SAD je došao kao izbjeglica iz BiH, gdje je, kako navode, preživio rat i genocid, za razliku od brojnih članova njegove porodice, među kojima je i njegov otac Junuz. Skrasio se u Coloradu, gdje je odlučio nastaviti slijediti očeve stope, radeći kao policajac.
Melis Ibišević rođen je u septembru 1990. godine u malom selu na periferiji Srebrenice, baš uoči početka rata u BiH.
Policajac Junuz Ibišević pridružio se Armiji RBiH. U maju 1992. godine, kako su srpske snage napredovale, porodica Ibišević je napustila svoje selo. Podsjećaju da su ofanzive srpskih vojnih i paravojnih formacija rezultirale etničkim čišćenjem, a kulminirale su najgorim genocidom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Porodica Ibišević je naredna tri mjeseca provela u planinskim pećinama. U augustu te godine su došli do Srebrenice, gdje su Ujedinjene nacije smjestile svoje mirovne snage.
Život porodice Ibišević bio je težak. Iako su imali krov nad glavom, do hrane je bilo teško doći, a nedostajalo je i medicinske brige.
“Svaki dan se svodio na preživljavanje”, kaže Mina Ibišević, Melisova majka, te dodaje:
“Probudite se ujutro i morate smisliti plan šta ćete taj danas jesti. Ako nađete jednu tikvicu, bogati ste”.
Mina je morala pronaći hranu za više od deset osoba. Pored Melisa i njegove sestre Minele, sa njima su boravili ostali članovi porodice. Svi su spavali na istom madracu.
“Ležali bi stavljajući gornji dio tijela i glavu na madrac, ali donji dio tijela, koji je manje osjetljiv, bio bi na podu. I svi bi se poredali u jednu liniju i tako bi spavali”, prisjeća se Mina.
Mina je prala odjeću kipućom vodom kako bi uništila bakterije. Jedne noći, kad je Melis imao otprilike dvije i po godine, prala je veš u loncu s kipućom vodom, kojeg je postavila usred prostorije u kojoj su boravili. Nestalo je struje, što je bilo uobičajena pojava u Srebrenici.
“Uplašio sam se, pa sam potrčao prema maminom glasu i završio sam u toj ključaloj vodi. Moja cijela lijeva noga… sve što su trebali učiniti je ukloniti čarapu, a sa čarapom mi je otpala sva koža. Majka mi je stavila mlijeko na nogu da ublaži opekotine”, kazao je Melis.
U to vrijeme je njegov otac Junuz učestvovao u odbrani Srebrenice, sve do jula 1995. godine, kada su srpske snage zauzele taj grad. Uprkos obećanjima UN-a i statusu ‘sigurne zone’, pripadnici mirovne misije su se predali ili povukli pred srpskom vojskom.
Jedanaestog jula je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu. Junuz Ibišević je tog dana nestao. Otišao je sa dvojicom braće, sestrom i njenim suprugom ka šumama. Poginuo je uslijed eksplozije, dok je držao sestru za ruku.
“Štitio ih je dok su pucali na njih”, kazao je Melis, koji za svog oca kaže da je bio heroj.
Tijelo Junuza Ibiševića je pronađeno u masovnoj grobnici desetak godina kasnije, ali ne cijelo. Noge i dio lobanje su nedostajali.
Dok je Junuz tog dana bježao, Melis, njegova sestra, majka i ostatak porodice su premješteni u fabriku akumulatora, u kojoj su vojnici odvojili žene i djecu od muškaraca.
“Tada su nam odveli dedu. Ubijen je, vjerujem, nedaleko od nas”, ispričao je Melis.
U narednim danima su ubijani muškarci i dječaci, a u tekstu se podsjeća da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zločine u Srebrenici okarakterizirao kao genocid, dok je general Vojske RS-a Ratko Mladić osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
Dok su vršena masovna ubistva, Melis, njegova sestra i majka su ukrcani u kamion, te su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Tri mjeseca su proveli u školi u Tuzli, a zatim su se smjestili u napuštenoj kući, gdje su ostali oko četiri mjeseca. Nakon toga im je ponuđen smještaj u vikendici u Šerićima, gdje su živjeli dvije godine prije nego što su se preselili u Sarajevo.
Međutim, život nije bio jednostavan, pa je Mina 1999. godine zatražila boravak u SAD-u. Čekali su tri godine dok nisu dobili odobrenje, pa su 9. jula 2002. godine stigli u Denver. Niko od članova porodice, Melis, njegova sestra, majka Mina i amidža Hajrudin, nije znao engleski jezik.
Od 1993. do 2003. je oko 2.000 izbjeglica iz BiH došlo u Colorado. U zgradi u kojoj su dobili smještaj ih je dočekala druga bosanska porodica. Mina je ubrzo dobila posao čistačice u kasinu, a zatim je počela raditi kao starateljica.
Melis je upisao šesti razred u javnoj školi u Lakewoodu. Minela je krenula u osmi razred. Oboje su odmah upisani na engleski jezik. I uprkos tome što uopće nisu znali engleski, Melis je brzo savladao školsko gradivo.
“Poređenje sistema školovanja u Bosni i ovdje je kao noć i dan. Oni zapravo rade s vama, što sam ja volio”, kazao je Melis.
U srednjoj školi ga je direktor upitao šta bi želio raditi, a on je odgovorio da bi želio postati policajac, kao njegov otac.
“Priče koje mi je pričala mama: ‘Bit ćeš poput superheroja, štititi ćeš ljude, spašavati živote’. To je zaista ono što me inspiriralo – objasnio je.
Nedugo kasnije, direktor je pozvao Melisa u svoju kancelariju i ispričao mu o Policijskoj akademiji za mlade, jednosedmičnom ljetnom programu za srednjoškolce koji žele postati policajci. Bilo je to ljeto 2007. godine, kada je Melis naučio šta je potrebno za rad u policiji.
Dutch Smith, detektiv u policijskoj upravi Lakewood, pomogao je u ostvarivanju Melisovih snova o policijskoj karijeri.
Smith ga je upoznao sa programom ‘Lakewood Police Explorer’, koji mladićima od 14 do 21 godine daje uvid u policijski posao. Učesnici uče o policijskim radnjama u zajednici i istražnim tehnikama, pa čak i pomažu u dešavanjima u zajednici. Melis je ušao u program kada je imao 16 godina. U sklopu svoje obuke radio je u Colorado Millsu, pomažući roditeljima da pronađu izgubljenu djecu.
“Pomaže im da postanu bolji policajci. U akademiji su puno bolji”, kaže Sonja Gist, detektivka iz Lakewooda, koja je već sedam godina bila na čelu gradskog programa.
Ali Melis je morao čekati dok napuni barem 21 godinu da bi se prijavio za posao. Tako je, nakon što je završio srednju školu, studirao krivično pravo na koledžu Red Rocks i radio razne poslove. U jednom trenutku bio je čuvar oklopnog bankarskog kamiona. Radio je i kao dobrovoljni vatrogasac u Edgewateru.
Kad mu je bilo 24 godine, Melis je odlučio da je spreman prijaviti se za posao u policiji. To se dogodilo kada je šerifski odjel u Denveru regrutirao nove mlade policajce. Ibišević je prihvaćen i diplomirao je na akademiji sredinom 2016. godine, kada je imao 25 godina. Od tada radi u zatvorskoj diviziji. Nakon četiri godine rada, Ibišević planira da nastavi karijeru u šerifovom uredu u Denveru.
Kada nije na poslu, voli da poziva komšije na roštilj u dvorištu kuće u Lakewoodu, gdje živi sa majkom, koja se oporavlja od raka. Njegova sestra sada živi u Sjevernoj Karolini sa suprugom.
Melis će nagradu, koja će mu biti uručena 21. februara, dobiti zbog zasluga tokom napada u tržnom centru, koji se dogodio prošlog ljeta, piše “Radio Sarajevo“.
