Povorka kamiona koji prenosi tijela žrtava korona virusa, jer u Bergamu, gradu na sjeveru Italije, nemaju više gdje da ih sahrane niti kremiraju, najpotresnija je slika koju je svijet vidio posljednjih decenija. Za Italijane, bio je to natragičniji i najtužniji prizor još od Drugog svjetskog rata.
Italije je juče “pretekla” Kinu po broju žrtava. Samo danas korona je odnijela rekordni broj žrtava u jednom danu – 627. Kako stručnjaci kažu, greška je bila što su dozvolili da se korona “useli” u bolnice, pišu “Nezavisne“.
Svoje iskustvo u borbi s neprijateljem koji odnosi na stotine života dnevno, opisala je medicinska sestra Silvija Đakomeli iz bolnice “Senigalija” iz istoimenog grada smještenog u provinciji Ankona, u centralnoj italiji.
Njeno pismo svijetu i svima koji se bore sa koronom, objavio je portal “AnconaToday”.
“Umiru jedan nakon drugog, muškarci, žene i mladi. Prvo stignu u bolnicu po hitnom postupku, stavimo ih na intubaciju u najkraćem mogućem roku, bez mogućnosti da pozovemo njihove najbliže, bez vremena da oni shvate da se baš njima ovo desilo: da se razbole od korona virusa. I za sekund prođe onaj lažni osjećaj da ste imuni na virus i zauzima mjesto stravičan strah da ćete umrijeti. Umiru desetine osoba same, bez mogućnosti da se pozdrave sa najmilijima. Imamo neke smjene koje prođu bez problema a onda smjene u kojima nam umru 3 osobe u roku od dva sata. Ljudi koji su kod nas imaju izuzetno visoku temperaturu, dajemo im što više tečnosti da bi spustili temperaturu, peremo ih, pomažemo im da jedu, gledamo kako im se kreću parametri. Oni bi željeli da nas drže za ruku da bi dobili malo utjehe, ali mi ne smijemo to da radimo, naši kontakti su minimalni, ljudi koji su kod kuće žele da dođu da vide svoje najdraže a ne mogu”, piše ova medicinska sestra koje je bila u prvim redovima borbe sa opasnim virusom.
“Umire se kao u Aušvicu, borimo se kao u Vijetnamu”
“Dolaze i oni koji odmah moraju na reanimaciju, ali mi imamo malo kreveta, stariji ljudi imaju već neke patologije koje su ih oslabile i umiru u vrlo kratkom vremenskom periodu. Vidjela sam pacijente kojih već sutradan nije bilo jer su preminuli. Preuzimam svu odgovornost kad kažem da je ovo kao Aušvic, ljudi tako umiru, sami, goli fizički i u duši, a mi radimo kao vojnici u Vijetnamu jer sve ono što smo studirali i znali o medicini je prevaziđeno: ne postoji više bolnica, postoje zone ‘kovid’ koje su potpuno izolovane. Ne možemo da uđemo i izađemo iz soba kad hoćemo, ne možemo da pričamo ili dodirujemo pacijente, kreirala se jedna dimenzija užasne distance koja je toliko daleka od bazične ideje ‘brinimo o pacijentima’, koja je srž posla medicinskih radnka, koju mi doživljavamo kao pravo nasilje”, kaže sestra Đakomeli.
“To je način na koji rade naši ljekari i medicinske sestre, naši vojnici, koji bi mogli da pobjede u ovom ratu samo ako postoji kolektivna svijest o tome da se pravila moraju poštovati. Jer potreba da trčite po parku da biste smanjili stres nije dovoljan razlog da rizikujete zarazu, ne dok se sa druge strane drugi ljudi ubijaju od posla da bi zaustavio ovaj svakodnevni masakr. I ne radi se samo o starima koji su imali neke prethodne bolesti, to je ledena formula koja bi trebalo da utješi u situaciji u kojoj počinju da se razboljevaju i mladi. Istina je da se radi o ljudskim bićima i njihova smrt danas je drama mnogih familija i trag na srcu nas zdravstvenih radnika”.
“Nije istina da umiru samo stari ljudi, prije nekoliko dana smo intubirali čovjeka od 47 godina bez ikakvih patologija i nije kao prije kada bi vas intubirali u stanju narkoeleksije pa nisi ništa znao, sada su ljudi budni, anesteziolog im kaže jasno: ‘Sada ću da vas intubiram’. Ponekad možemo da im damo telefon da pozovu kući, ako su mladi može i video poziv kao da se radi o posljednjem pozdravu. To je užasan osećaj. Ja za 22 godine koliko radim kao medicinska sestra nikada nisam videla ništa slično”. To je ta istina koju bi trebalo da shvate oni koji izlaze iz kuće i govore: ‘Korona virus? Gluposti!'”
Bolnica koju su prozvali “Covid 19+”
“Ali to je realnost bolnice u Senigalija koja je prozvana ‘Covid 19+.’ Ovdje medicinske sestre rade od 7 do 10 sati dnevno, obučeni u skafandere koji treba da ih zaštite i koji im onemogućuje da idu u toalet, da jedu i da komuniciraju sa spoljnim svijetom. Često i plačemo, ali svi zajedno radimo što više možemo i kao nikad prije”, kaže SIlivija.
“Za sve što ti treba moraš da sačekaš kraj smjene, taj skafander možeš da skineš samo ako zaista više ne možeš da izdržiš i upiškio bi se. Kupili smo i hansaplaste za plikove koji nam izlaze na nosu zbog maski koje ostavljaju tragove dekubita. Onda oblačimo naše uniforme, pa protekciju za cipele, mantile napravljene od posebmog materijala, rukavice i skafandere. Nijedan centimetar ne smije biti otkriven i slobodan, i svaki put kada smo u kontaktu sa pacijentima koji su zaraženi, zaista puno rizikujemo. Pokušavamo da se izolujemo što je više moguće od naših porodica, iznajmila sam stan u kome mogu da budem sama. Ne može to svako sebi da priušti, imamo kolege sa malom djecom i jako je teško i počinjemo da vidimo sve više kolega koji su pozitivni. Ali ljudi idu da trče. Ne znam da li napolju uopšte mogu da shvate šta se dešava u bolnicama, ali evo ja pokušavam da objasnim. Ako mi postanemo pozitivni, vi nećete moći da radite naš posao”, nastavlaj sestra.
Noći bez sna, s “pesnicom” u stomaku
“Noću spavamo malo. Često se budim i mislim na posao. Imam pesnicu kao grč u stomaku, ujutru doručkujem dosta jer poslije znam da neću više moći da jedem. Treba mi najmanje 20 minuta da se opremim da bih ušla na odjeljenje, ko ulazi na odjeljenje “kovid” ne nosi ništa sem mobilnog koji su potpuno prekriveni plastikom, jer moramo da se čujemo, mi osoblje, kada je hitno. Prije neki dan sam radila 17 sati, niko od nas ne izmiče problemu.”
O ljudima koji ne shvataju sa čime se suočavamo svi, cijeli svijet, Đakomeli kaže:
“To su egoisti koji misle da se to njima nikada neće desiti dok može svakom da se desi, ne tiče se samo starih ljudi. Nije nam bitno da li nas smatraju herojima ako poslije idu da se šetaju ili da trče.Nemamo više vremena, ovo je naš najveći profesionalni izazov ikada, ovo je kolektivna odgovornost. Ukoliko ljudi ostaju kod kuće, mi ćemo biti u stanju da radimo naš posao”, navela je ova medicinska sestra iz Senigalija.
