Budući da je u svijetu toga dana bilo službeno registrovano svega 9.826 slučajeva zaraze novim koronavirusom, od čega je 9.720 slučajeva bilo u Kini, a turska godišnja proizvodnja zaštitnih maski manja je od 150 miliona komada, dok je Kina njihov najveći proizvođač s dnevnim kapacitetom od 20 miliona komada, sve zajedno trebalo je alarmirati na uzbunu kod svih onih koji su plaćeni da reaguju na ovakve vijesti.
U normalnim vremenima kineska proizvodnja zadovoljava polovinu svjetskih potreba, koje iznose oko 14,5 milijardi svih vrsta zaštitnih maski godišnje, i ako je i uz takve kapacitete Kina morala žurno da kupuje maske u Turskoj, trebalo je očekivati spremne reakcije opreznijih vlada. Reagovala je jedino Indija momentalnom zabranom izvoza svih vrsta zaštitnih maski, rukavica i ostale zaštitne bolničke opreme.
To što su sve evropske vlade, i vlasti u ostalim državama razvijenoga svijeta zanemarile ovaj alarm i propustile da pokrenu potrebne procese za dodatnu nabavku i proizvodnju zaštitne bolničke opreme, grandiozan je propust zbog koga su gotovo sve te zemlje dva mjeseca kasnije suočene sa neadekvatnom i nedovoljnom zaštitom bolničkog osoblja.
Sada se kao veliki politički uspjeh bilježe kineske avionske pošiljke zaštitne opreme u specijalnim međudržavnim aranžmanima, a posebno je vrijedno zapaziti da je Trampova administracija dala nalog svojoj diplomatskoj mreži da u zemljama u kojima službuju krenu u potražnju, ako treba i uz malo političkog pritiska, za svim vrstama zaštitne opreme, respiratora i ostalog potrebnog materijala za bolnička odeljenja intenzivne njege.
Kako piše “Foreign Policy”, David Hal, trećerangirani diplomata u Stejt Departmentu, poslao je 22. marta imejl američkim diplomatskim predstavništvima u državama Evrope i Azije u kome traži njihov angažman u nabavci navedenoga zbog “kritične situacije i urgentno potrebnih količina zaštitne opreme u stotinama miliona kao i respiratora u stotinama hiljada komada”.
Nakon što su državne i zdravstvene vlasti u najrazvijenijim državama svijeta prespavale pola januara, cijeli februar, a neke i dio marta, COVID-19 stigao je u svojoj razornoj snazi svima na naplatu. Koliko će ljekara, medicinskih sestara, kao i ostalog bolničkog osoblja i pacijenata koji boluju od drugih bolesti biti na kraju zaraženo novim koronavirusom samo zbog ovakve sramotne nepripremljenosti nećemo nikada saznati.
Svakodnevno možemo gledati ili čitati ispovijesti medicinskog osoblja koje radi u najbogatijim državama i najopremljenijim zdravstvenim sistemima kako im nedostaju maske i zaštitna odjeća ili da nemaju dovoljan broj respiratora za sve one čiji životi od njih zavise. To što se ovih dana i nedjelja događa u Milanu, Bergamu, Madridu, Cirihu, Teheranu ili Njujorku među ostalim posljedica je potpunoga ignorisanja svega što se dešavalo u Vuhanu.
Kada su Kinezi gradili privremene bolnice u nekoliko dana, ostatku svijeta to je bio samo jako zanimljiv organizacijski i građevinski poduhvat, a kada su stanovnici Vuhana u dugotrajnom karantinu izlazili na svoje balkone kako bi zajedničkom pjesmom i aplauzima podržali bolničko osoblje, ostatku svijeta to je bilo nadasve simpatično. Rijetki su tada pomislili kako gledaju sopstvenu budućnost, kao što danas još mnogi misle da se italijanski, iranski, španski ili njujorški scenario ne može ponoviti i u njihovoj zemlji, i u njihovome gradu.
Velika većina razvijenih država s dobro organizovanim zdravstvenim sistemima nije na vrijeme započela sa sistematskim testiranjem stanovništava, a neke poput Hrvatske su još do juče radile neobjašnjivo malen broj dnevnih testova.
Svjetska zdravstvena organizacija objavila je 6. februara listu od 15 referentnih laboratorija za testiranje, a do toga dana isporučila je 250.000 testova u 159 laboratorija na svim kontinentima.
U narednih pet nedelja poslala je ukupno 1,5 miliona testova u laboratorije u 120 država te je nejasno zbog čega je i dalje u mnogim zemljama naglašen problem testiranja. Čelnici i eksperti Svjetske zdravstvene organizacije u svakodnevnim javnim nastupima traže da države provode što veći broj testiranja jer je to osnovni preduslov da se zaražene osobe registruju, smjeste u karantin ili po potrebi u bolnicu i da se na taj način ograniči dalje širenje epidemije.
Upravo je nesprovođenje testiranja glavni razlog što je u SAD bilo samo 75 registrovanih slučajeva 1. marta, a u nedelju 29. marta 140.000. U istom razdoblju u Španiji je broj zaraženih osoba povećan sa 84 na 79.000, a u Njemačkoj sa 130 na 60.000. Svijet bez Kine imao je 1. marta 8.559 slučajeva, a u nedjelju ih je bilo više od 630.000. Nije teško zaključiti da je u većini država postojala masovna neregeistrovana lokalna transmisija i da je tek promjenom protokola i sprovođenjem većeg broja testiranja bila zabilježena, a ponekad i ponegdje tek obdukcijom preminulih.
Nekontrolirano šetanje zaraženih osoba dovelo je u cijelom nizu slučajeva i do kompromitovanja bolnica i staračkih domova. Kada je vlastima pojedinih država postalo jasno da su zbog prerestriktivno određenih uslova za testiranje i premalog broja testiranja uspjeli da registruju samo manji broj slučajeva i da postoji lokalna transmisija u nepoznatom broju i opsegu, nije im preostalo ništa drugo nego da započnu s politikom socijalnoga distanciranja.
Tako smo u mnogim državama došli u fazu poziva na rad od kuće, zatvaranja škola, fakulteta, prodavnica i restorana, ograničenja kretanja, a ponegde i uvođenja policijskog časa iako je broj službeno zabilježenih slučajeva bio još relativno mali.
Zbog toga je i dio građana bio uvjeren kako njihove vlasti pretjeruju te nisu najbolje i u dobroj vjeri prihvatili sva nametnuta ograničenja i zabrane. Nakon eksponencijalnog povećanja broja slučajeva većina građana ipak je postala svjesna opasnosti po sopstveno zdravlje i živote najbližih, moguću dugotrajnost epidemije te katastrofalne ekonomske i finansijske posljedice koju će ista prouzrokovati.
Bez obzira na isti uzrok teško da možemo pronaći barem dvije države čije vlasti imaju identični pristup i mjere za rješavanje najdublje krize u kojoj se našlo čovječanstvo od Drugoga svjetskog rata. Evropska unija trenutno vegetira na vrlo slabašnoj solidarnosti između pojedinih članica bez ikakve ideje kako će uopšte funkcionisati u predstojećem razdoblju koje može potrajati sve do pronalaska i upotrebe vakcine, piše “Telegram“.
