Kao najmlađi specijalista infektologije u ovoj zdravstevnoj ustanovi brzo je pokrenula lavinu pohvala i komentara divljenja na društvenim mrežama, koja nam sada otkriva sve detalje te borbe, praćene i njenim obavezama kao majke jer dr Lejla ima četvoro djece, piše “Blic“.
“Bila sam iznenađena, sve je to bilo tako neočekivano, istovremeno je nametnulo još veću odgovornost i brigu”, kaže dr Lejla Ćeranić o komentarima javnosti o njenom radu i požrtvovanosti.
Doktorica Ćeranić iza sebe ima 12 godina rada, a od 2017. je zaposlena na Infektivnom odeljenju Opšte bolnice u Novom Pazaru. Ova godina je zbog pandemije koronavirusa drugačija od svih prethodnih.
“Radni dan je u najtežim danima trajao od sedam sati ujutru do 17- 18 sati, pa čak i do pola devet uveče. A rad preko telefona u kontinuitetu – kada nisam u crvenoj zoni i kada sam kod kuće”, priča Lejla kojoj će se od sutra na poslu pridružiti koleginica infektolog poslije mjesečnog bolovanja.
Dr Ćeranić je dugo radila kao jedini infektolog u bolnici, kaže da su njene kolege zaražene i da nisu radile posljednjih mesec dana, a na njoj je bilo mnogo toga da uradi. Pristizale su i kolege iz ostalih gradova i ta pomoć je dosta značila bolnici.
“Imala sam obavezu i u organizaciji službe, što podrazumijeva raspored rada ljekara u ambulanti i odjeljenju. Tu su i sastanci sa direktorom i načelnicima drugih službi, koje su naknadno uključene u liječenje COVID-19 infekcije. Jutarnje vizite, provjera stanja kod hospitalizovanih bolesnika, korigovanje terapije, pripremanje otpusta izliječenih pacijenata, transport pacijenata u druge ustanove, prebačaj pacijenata u druge jedinice liječenja – polu-intenzivnu i intenzivnu jedinicu, informisanje članova porodice o bolesnicima”, nabraja doktorica i opisuje proceduru zaštite na poslu.
“U crvenoj zoni nosim kompletnu zaštitnu opremu, a to uključuje: skafander, kapu, partikularnu masku, dva para rukavica, vizir… U zelenoj zoni nosim svakodnevna uniformu i hiruršku masku. Poštuje se fizička distanca. U početku jeste bilo teško, ali u borbi smo već četiri, svi smo se navikli. Jedino je toplo vrijeme otežavajući faktor, više se znojimo pa i dehidriramo brže”.
Teško je izdvojiti u izazovnoj borbi najteži trenutak, ali ga je bilo:
“Bilo je mnogo teških momenata u periodu kada je samo Infektivno odeljenje liječilo oboljele, pa čak i kasnije kada su se uključili drugi specijalist. Najteži trenutak meni bio je kada sam u hodniku prepunom ljudi koji se bore za dah, ugledala čovjeka koji je obilježio moje djetinjstvo, našeg porodičnog prijatelja koji je, inače, uvijek bio zdrav i vitalan čovek. Jurila sam u panici kroz hodnik i ugledala njega, izmijenjene boje kože, nemoćnog. Ipak mi se nasmijao i nemoćno me možda i pitao kako sam ja. Užan je osjećaj bio da njegov život zavisi od mene, odnosno mog liječenja. Težak je bio i strah od gubitka. Bili su tu i roditelji mojih prijatelja, trudnice, mladi, stari, nemoćni. Mnogo bolesnih na sve strane. Žena od 40 godina koja je u ambulanti uspjela samo da izgovori svoje ime i nikada se više nije probudila”.
Dr Ćeranić kaže da za borbu treba mnogo snage, strpljenja i razumijevanja.
“Bolesnicima je potrebna naša pažnja, podrška, mnogo razgovora. Veliki je obim posla, čovjek se dosta iscrpi, istovremeno napeta situacija i stres drže naš organizam, ali kada traje duže, dolazi do premora”, dodaje.
Dr Lejla Ćeranić kaže da je veoma komplikovano uskladiti obaveze na poslu sa majčinskim obavezama. Njena djeca su uzrasta od dve godine do tinejdžerskog doba.
” Imam ogromnu pomoć supruga, njegovih roditelja i mojih.. Bez njihove pomoći mislim da bi sve bilo mnogo teže, pa čak i nemoguće izdržati”, poručuje i dodaje:
“Naravno da brinem da se ukućani ne zaraze. Izbjegavam grljenje, ljubljenje i bliski kontakt sa njima”.
