“Gidra se često sjećao noći u kojoj su mu odveli oca. Rijetko je pričao o tome, ali to je bila ključna epizoda koja će potpuno promijeniti život i poslje koje će ostati siroče”, opisuje Jelena Bojanić djetinjstvo svoga oca.
Majka mu je, kako je dodala, umrla od tuberkuloze, a otac je uhapšen poslije Drugog svjetskog rata.
“Gidra je nosio sendviče stražaru da bi ih ovaj odnio njegovom ocu. Kada se trećeg dana stražar pojavio u dedinom šinjelu, Gidra je shvatio da su mu ubili oca. I on je sa devet godina ostao na ulici. Neki deda je pokupio njega i još nekoliko dječaka sa ulice i odveo ih da rade u fabrici konzervi”, priča Jelena Bojanić.
I onda počinje filmska priča buduće zvijezde filma. Malo sporije od metka Entonija Gidre, on ulazi u dramsku sekciju, pa u amatersko pozorište i na kraju u Kragujevačko pozorište. Poslije tri godine, glumci Kragujevačkog pozorišta su skupili pare, kupili mu odjelo i kartu za Beograd da ode da polaže prijemni na Akademiji.
Kada se završio prijemni, upitao ga je Raša Plaović: “Imaš li ti gdje da spavaš u Beogradu?” Gidra mu je odgovorio da ima, a zapravo nije imao nikakav smještaj osim onog na željezničkoj stanici. To je znao i Plaović, koji je već rekao čistačicama na Akademiji da raspreme jednu sobu s metlama i kantama u koju se uselila buduća zvijezda.
Na Akademiji je upoznao buduću suprugu – Ljiljanu Kontić, takođe glumicu. I taj brak je bio filmski ne samo zbog profesija aktera već zbog sadržaja. Raša Plaović im je bio kum na svadbi.
“Oni su se vjenčavali tri puta, a dva puta su se razveli. Mira Stupica se stalno šalila s mojom mamom: ‘Ti si jedina žena koja se razvede i ostane da živi u kući s bivšim mužem’. Govorila mi je za tatu: ‘Bio mi je toliko simpatičan jer je toliko psovao da nisam mogla preko toga da pređem’. Tata ne bi opstao bez nje”, kaže Gidrina kćerka.
Zahvaljujući njoj Gidra je živio duže. Živio je brzo, bio je od onih ljudi koji su mogli mnogo da popiju, a da budu zabavni i pričaju viceve.
Na pitanje da li se njen otac plašio da će ga na kraju pamtiti samo po ulozi u “Žikinoj dinastiji” Jelena kaže da nije i dodaje da svako u karijeri ima tezge koje postanu najpopularniji dio karijere, ali ne i jedini.
“Kako je to uzelo maha, stizali su sa svakim novim nastavkom sve manji i manji scenariji. Oni su improvizovali na snimanjima. Ti filmovi podsjećaju ljude na neko lijepo vrijeme i konektuju ih s prošlošću. To nema veze s tim da li je to dobra ili loša komedija, ni da li je tezga ili improvizacija, već je samo nostalgija za nekim vremenom”, kaže Jelena Bojanić.
A u jednom od tih nastavaka tog filma pojavljuje se mladi Nikola Kojo, koji se sjetio snimanja jedne epizode sa Gidrom.
“Osamdeset šesta, januar. Ja mlad vojnik, još uvijek na obuci. Raška. Hladno, uvijek neka tenzija, neko vanredno stanje. Dolaze po mene i izvode me sa obuke. Imaš posjetu, kažu… Na obuci nema posjete, a kad je vanredno stanje, nema izlaska iz kasarne. Dolazim na kapiju, čeka me komandant sa knjižicom i dozvolom za izlaz. Ništa mi nije jasno. Sa druge strane stoji pored auta i puši Gidra.
“Šta čekaš? Ulazi”, kaže mi svojim šumadijskim akcentom, koga se nije nikada odrekao.
Odveo me je u kafanu, nahranio, dao kao sad vojniku da daš 1.000 eura i otišao. U par rečenica koje smo izmijenili, rekao mi je da je došao jer ima neka posla u blizini. Ostalo vrijeme smo šutjeli.
Po povratku iz vojske saznajem od prijatelja da me je slagao. Sjeo je u auto i došao samo zbog mene. Rekoše mi da je tako Milivoje Živanović brinuo o njemu i drugim glumcima – klincima. Želio je da vrati tu pažnju i da se nastavi tradicija. To je bio Dragomir Bojanić Gidra”, opisuje Nikola Kojo.
Glumac Petar Božović o Gidri je rekao:
“U životu sam rano ostao bez roditelja, ali sam ih kasnije stekao na filmu. U mom prvom filmu ‘U raskoraku’ oca mi je igrao Gidra. To je bio moj prvi i nezaboravni susret s njim i od tada je on moj ćale. Njegova divna žena Ljalja mi je u filmu ’13. juli’ bila majka. Poslije toga, kad god bih ih sreo, grlio bih ih kao svoje roditelje, a njihovu kćerku smatrao sam mlađom sestrom. Fale mi”, kaže Božović.
Ne zna se da li je taj Gidrin bekgraund siročeta uticao na činjenicu da se vikendom kod njega i supruge na ručku okupljaju mladi glumci koje je podržavao. Jedan od njih bio je i Žarko Laušević, koji je jednom prilikom, tokom snimanja filma, pozvao Gidru oko ponoći: “Treba neko u sceni da me udari tramvajem. Ajde, molim te, dođi ti da me udariš! Ti si siguran, nemoj da me neko drugi udari tramvajem!”
“I ćale se spakuje u ponoć i ode da snimi tu scenu”, prisjeća se njegova kćerka.
“On je igrao nekoliko godina u špageti vesternima, a vratio se iz Italije zbog nostalgije. Njih trojica su otišli u Italiju: Bekim Fehmiju, Tori Janković i moj otac. U Beogradu su se snimale koprodukcije i jednom prilikom tu je boravio Karlo Ponti, muž Sofije Loren. Dopala mu se ćaletova faca, a još je Gidra u nekim dijelovima Italije naziv za zmiju. A taj nadimak Gidra je dobio na ulici, na šatrovačkom”, prisjeća se Jelena Bojanić italijanske epizode svog oca.
Poznata glumica Romi Šnajder i njen muž su takođe pozvali Bojanića za jedan film. Glumio je i sa francuskom glumicom Ani Žirardo u filmu “Biće skoro propast sveta”.
Gidra je znao šta će se desiti sa zemljom kada se pojavio Milošević. Njegova kćerka Jelena Bojanić je devedesetih otišla u Ameriku. Prije toga je bila u Londonu. Njen otac se iz inostranstva vratio zbog nostalgije, a ona zbog njegove bolesti.
“U jednom povratku u Srbiju, 1993, otišla sam direktno kod njega u bolnicu. Sletjela sam u Budimpeštu. Grozno vrijeme. Iz Budimpešte sam direktno otišla na VMA. Onkologija, četvrti sprat. U četiri ujutru je sve mračno, a na kraju hodnika na četvrtom spratu svjetlo. Mi se približavamo. Cijeli VMA je bio pun vojske pod oružjem. Nije izgledao kao bolnica, već kao objekat pod opsadom. Imala sam utisak da sam se vratila u neku drugu državu. Moja generacija nije bila svjesna. Popnemo se i vidim kroz mrak gužvu. A oni dovoze helikopterom ranjenike, sve djeca od 18-19 godina, operišu ih, mnogi su bez nogu. Medicinske sestre dovoze te mlade ranjenike u kolicima do tatine bolničke sobe i Gidra im priča viceve u četiri ujutru. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni ljekari i ranjenici se smiju njegovim fazonima. Oni sjede od 11 do četiri ujutru kod njega, a on ima čitav monolog, pa za svakog od njih štos. Tako je mjesec dana umirao i svako veče u tih mjesec dana zabavljao ranjenike”, navela je njegova kćerka, prenosi “Nedeljnik“.
