Neizvjesno je još da li će se nastava od septembra održavati onlajn, iz školske klupe ili u kombinovanoj varijanti. A ukoliko bude povratka u učionicu, poštovat će se sve mjere pa će tako đaci morati da nose maske. Kako da se djeca što lakše prilagode toj obavezi, pitaju se sada roditelji, a evo kakve savjete nude psiholog i pedagog, piše “Žena“.
Epidemilog i član Kriznog štaba Srbije za spriječavanje širenja Kovida-19 doktor Predrag Kon podsjetio je da se medicinski dio preporuka za škole odnosi na pranje ruku, fizičku distancu, nošenje maski, dezinfekciju prostora i stalno provjetravanje.
“Postoji mogućnost da se skidaju maske tokom časa, dok djeca sjede za svojim stolom, ali i da se obavezno stavljaju kada se kreću, na odmoru, kada izlaze napolje”, dodao je dr Kon.
Nova školska godina počinje šest mjeseci nakon proglašenja pandemije korona virusa. Da li je prošlo dovoljno vremena da se priviknu na maske kao dio nove realnosti? Koliko će se privikavanje na moguću obavezu nošenja ove zaštite razlikovati od uzrasta do uzrasta? Koji je najsigurniji način da se najmlađi naviknu na korišćenje maski?
Učenici nižih uzrasta osnovne škole : ako roditelji ne nose maske, neće ih ni oni nositi
“Da bi djeca shvatila da moraju da nose maske, roditelji moraju da ih koriste. To je prvo i osnovno jer djeca uče po modelu pa se ugledaju na ponašanje majke i oca. Ako roditelji nemaju problem da koriste masku, neće ih imati njihova djeca. Ukoliko odrasli negiraju i odbacuju ovu zaštitu, činiće to i najmlađi”, kaže za “Ženu” klinički psiholog Ljiljana Jagodić.
Smatra to i pedagog i porodični psihoterapeut Milena Oparnica koja ističe prihvatanje ove obaveze neće biti nimalo lako.
“Glavno pravilo je da ne bude duplih standarda. Ako se od djece traži da nose maske, moraju to i roditelji da rade”, dodaje pedagog i napominje da je djeci starijoj od sedam godina moguće objasniti da je rizik od zarazne bolest razlog zašto moraju da nose zaštitne maske.
“Djeca ovog uzrasta znaju, na primjer, da se treba štititi od gripa. Naučili su zašto se stavlja ruka na nos kada se kiše ili kašlje pa im se na sličan način može objasniti zašto se nosi maska. Ipak, virus – nevidljiv kakav jeste, može da im izgleda prilično apstraktno, jer oni razumiju samo konkretne operacije pa im se on može dočarati crtežima kako bi im se približila situacija”, preporučuje pedagog koja je izričita da se djeca nikako ne smiju zastrašivati koronom.
Da je to pogrešan i kontraproduktivan način, misli i klinički psiholog koji napominje da djeci nižih razreda ne treba govoriti ni da su ona odgovorna kako se neko drugi ne bi zarazio, odnosno da će biti kriva ako se neko u njihovom okruženju razboli jer nisu nosila masku.
“Umjesto toga, treba im reći: “Pogledaj i tvoj drug/drugarica nosi masku. I baka i deka ih koriste. Vidi i komšija je ima”, savjetuje psiholog šta još pomaže pored učenja po modelu i dodaje:
“Djeca inače vole da imaju sveske i olovke kakve ih imaju njihovi vršnjaci pa ugledanjem na njih mogu da požele da koriste iste maske. Važnu ulogu u prilagođavanju imaće i učiteljica koja bi, takođe, trebalo da nosi masku”.
Podsjećanja radi, ministar prosvjete Mladen Šarčević rekao je da će škole za nastavnike i drugo osoblje nabaviti maske, dok će za učenike to raditi roditelji (preporuka ministra je da djeca koriste pamučne maske koje se mogu više puta koristiti i koje su prilagođenje njihovom uzrastu).
Od velike koristi može da bude i zajednička kupovina maski roditelja i djece.
“Mogu i da ih naprave zajedno, ali i da ih podijele po grupama, na primjer, maske za šetnju, maske za školu, maske za park, tako će ih dijete vezivati za određenu aktivnost, a djeca, htio to neko da prizna ili ne, vole školu, raduju se učenju novih stvari i druženju”, kaže Oparnica.
Da li će biti zadirikivanja?
“Skloniji će tome biti đaci starijih razreda i to oni koje sigurno zbog maski ismijavaju članovi porodice, pa prenošenjem tog obrasca na vršnjake pokušavaju da steknu određenu moć”, komentariše psiholog.
Zadirikivanja može biti zbog boje, dizajna maski ili načina na koji se ona nosi, ali ne i zbog same činjenice da se koristi, ističe pedagog.
“Sve u svemu, biće to zbunjujući proces sa saplitanjem, ali početna paradigma mora da bude samodisciplina i to na određeno vrijeme jer epidemija neće zauvek trajati. Biće neophodno i da roditelji i učitelji intenivno sarađuju kako bi se sprovodile mjere”, dodaje Milena Oparnica dok psiholog zaključuje:
“Nošenje maski je postalo stvar opšteg vaspitanja pa čak i bonton, i kao takvo treba se predstaviti djeci”.
Srednjoškolci: stalo im je do buntovništva, ali i do izgleda
I dok se postavlja pitanje kako će se đaci nižih razreda priviknuti na maske, pita se i da li će se srednjoškolci buniti protiv nove obaveze.
“Tinejdžeri se uvijek protive nečemu. A svaki bunt je frustracija zbog nezadovoljene potrebe pa roditelji treba da saznaju koja to potreba njihovog deteta nije ispunjena pa se ono buni protiv maski”, kaže pedagog koja smatra da srednjoškolca koji ne želi da nosi ovu zaštitu treba direktno pitati zna li koga time ugrožava i ima li pravo to da radi.
“Oni su veoma informisani, nekada i bolje od odraslih, ali im svakako činjenice o epidemiji treba direktno izložiti. Roditelji koji su sa djecom gradili odnos povjerenja i prijateljstva lakše će prenijeti savjet zašto je važno da se nose maske od autoritativnih roditelja koji nisu bliski sa djecom. Dijete jeste odraz porodice u kojoj je odraslo i to se vidi u svemu što radi pa i u tome da li će htjeti ili ne da poštuje mjere”, ističe psiholog.
Srednjoškolcima, a posebno tinejdžerkama, veoma je važan izgled pa će i iz tog ugla posmatrati maske.
“S obzirom da maska umanjuje neverbalnu komunikaciju, treba im skrenuti pažnju na značaj komunikacije očima zbog čega im maske mogu postati prihvatljivije”, poručuje pedagog.
Predškolci: maska kao dio igre
U preporukama Gradskog zavoda za javno zdravlje u Beogradu piše da se “kod djece u uslovima kolektivnog boravka u predškolskim ustanovama, mjera nošenja maski ne može u potpunosti pravilno primjenjivati zbog vremenskog perioda koji deca provode u predškolskoj ustanovi i pojavu osjećaja nelagode i iritacije, koje duže nošenje maske može izazvati, što može usloviti često dodirivanje i skidanje maske i povećati epidemiološke rizike, kao i zbog postojanja opasnosti od gušenja ili otežanog disanja, i organizacionih ograničenja koja podrazumijevaju da jedan vaspitač brine o više djece”.
Nošenje maski za ovaj uzrast ne bi trebalo da bude obaveza, ali se treba težiti korišćenju ove zaštite.
“Predškolcima maske treba predstaviti isključivo kroz obaveze i igru, pa čak i kao dio maskenbala. Djeca ovog uzrastu vjeruju da su gospodari univerzuma koji imaju magične moći pa maske treba da budu dio i takve predstave”, preporučuje pedagog.
Djevojčicama se tako može reći da princeze ne nose samo krune već i maske, a dječake upoznati sa vitezovima sa maskama koje će poželjeti da imitiraju. Izazov može da bude njihova potreba da često dodiruju i skidaju masku, pa im na sličan način, kroz igru i zanimljive priče, treba objasniti zašto to ne bi smjeli da rade.
Da će se obaveza nošenja maski, ukoliko do nje dođe, strogo kontrolisati, potvrdio je i ministar prosvete koji je rekao: “Donijet ćemo posebna pravila i uredbu koji će važiti u vanrednim situacijama, a to je da učenik može biti suspendovan, jer ako bude češće skidao masku on će ugroziti bezbjednost druge djece. Mjere moraju da se poštuju”.
Roditelji će možda morati da svakog jutra djeci mjere temperatura, kod kuće i u školi, a važne dileme su da li treba koristiti sunđer za tablu, koliko djece smije da bude u učionici, koliko može da traje školski čas…
