Često se pominje banalni realizam, pravac u koji je savremeni film uplivao. Šta nedostaje današnjim filmskim pričama?
Goran Paskaljević, proslavljeni srpski reditelj i scenarista, preminuo je jučer u 74. godini u Parizu.
U junu ove godine jugoslovenska Kinoteka obilježila je 40 godina kako je Paskaljević osvojio Kanski festival.
U jednom od svojih posljednjih intervjua govorio je o tome koliko se promijenila domaća kinematografija, o tome kako je odbijao angažmane na televiziji, kao i o komercijalizaciji i kvalitetu serija i filmova.
Osvojili ste Kan filmom Poseban tretman 1980. godine. Nekada je bilo lakše da naš film dođe do takvog festivala. Ko se promijenio, festivali ili naša kinematografija?
– Čini vam se da je ranije bilo lakše. Mali broj srpskih filmova je uspio da se izbori za učešće u glavnoj konkurenciji Kana, Venecije ili Berlina od kada ti festivali postoje.
Filmovi o migrantima obiluju scenama nasilja, dok film Uprkos magli govori sofisticiranim jezikom o problemu koji je mnogo širi – gubitku empatije. Je li odnos prema migrantima ogledalo sadašnjeg vremena bez ljudskog lica?
– Empatija sve više nestaje. Preovlađuje egoizam, posebno u bogatom svijetu. Kada danas neko okrivljuje migrante za svu nesreću koja se dešava u nekoj zemlji, istovremeno zaboravlja da su migranti samo posljedica, a ne uzrok te nesreće.
Svjetski kritičari kažu da ste majstor velikih filmova o malim ljudima. Često se pominje banalni realizam, pravac u koji je savremeni film uplivao. Šta nedostaje današnjim filmskim pričama?
– Možda danas najviše nedostaju iskrenost i originalnost. Isuviše ima kopija koje se oslanjaju isključivo na formu, dok njihovi autori sve više zapostavljaju suštinu kojom bi trebalo da se bave, piše “Blic“.
