Vesna Domuz, supruga pokojnog komandira Armije RBiH Čedomira Domuza – Bate, vuka s Igmana, nosioca najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, “Policijske medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba s mačevima” ni slutila nije da će je pismo koje je te 1997. godine poslala na adresu predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića odvesti pravo u njegov kabinet na razgovor lično sa njim.
To, posebno jer je agonija porodice Domuz, Vesne, tada maloljetnih sina Tea i kćerke Sanje – Selme na pokušaju rješavanja svog stambenog pitanja trajala duže od godinu.
Naime, porodica Domuz nije mogla u kuću u kojoj su ranije živjeli u naselju Binježevo, jer ju je zbog Čedinog pristupanja redovima Armije RBiH zapalio brat njegove majke Desanke, a iz stana koji im je bio dat na korištenje su istjerivani.
O svom susretu sa rahmetli predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem i tome kakav je na nju ostavio utisak kao čovjek povodom 17. godišnjice od njegove smrti u razgovoru za Anadolu Agency (AA) govorila je Vesna Domuz.
Prije samog susreta sa predsjednikom Izetbegovićem, jedini kontakt, kaže Vesna imala je posredstvom njegovog potpisa stavljenog na ukaz o odlikovanju pokojnog muža.
“Pošto je suprug poginuo 1992. godine, Predsjedništvo BiH i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović su ga 1994. godine odlikovali Ordenom zlatnog grba sa mačevima. To je bio neki prvi pisani dokument da je tu predsjednik stavio lično svoj potpis na ukaz o odlikovanju”, kaže Vesna.
Kasnije će, veli, taj prvi pisani trag i taj ukaz i njegov potpis biti njoj podstrek da u jednoj vrlo teškoj životnoj situaciji odluči da se obrati predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću da joj pomogne.
“Godinu dana sam pokušavala da svoj problem riješim. Nažalost nisam uspjela. Krenula sam od prve stepenice i došla do krovne institucije gdje mi je rečeno onako prilično drsko – da idem do Alije. To mi je dalo ideju da ja to probam i učiniti. Naravno situacija nije bila baš takva da znam kako doći do predsjednika Predsjedništva BiH. Međutim sjetila sam se nekih detalja iz života gdje su žene pisale predsjednicima pismo i uspijevale doći do njih. I ja sam dobila ideju da napišem našem predsjedniku pismo”, kaže Vesna.
– Alija je bio jednostavan i skroman čovjek –
Sve je, veli Vesna djelovalo nestvarno, iznenađujuće brzo, jednostavno neopisivo.
“Znate kakav je osjećaj kada vas predsjednik Predsjedništva BiH primi tako što dođete na portirnicu i ostavite ličnu kartu. A, da ste pri tome pojedine ljude s kojima ste se trebali sastati čekali po dva sata. Onda dođete u Predsjedništvo BiH, kod jednog predsjednika države gdje ulazite sa ličnom kartom, gdje vas ljudi dočekaju kao sebi ravnom. Gdje se, zapravo, osjećate u razgovoru sa predsjednikom Predsjedništva BiH kao sa nekim bliskim. Njegova jednostavnost, njegovo poštovanje djela koje je učinio moj muž, mene i djece koji smo ostali poslije moga supruga, ono što je on odmah razumio iz tri rečenice napisane u mom pismu upućenom njemu je nešto što govori o njemu. Doći iz naroda i ne zaboraviti svoj narod, kompletan narod, mislim na bosanskohercegovački je nešto što samo može odlikovati ljude koji zaista svoju skromnost nose uvijek sa sobom”, ističe Vesna.
Vesna ni sada ne može da vjeruje da je nakon isporuke pisma prošlo svega 48 sati do susreta sa predsjednikom jedne države.
“Bio je ponedjeljak kada sam napisala pismo. Čak nisam znala ni adresu, da li se promijenila ona u kojoj je zgrada Predsjedništva BiH. Adresirala sam ga direktno na ruke gospodinu predsjedniku Aliji Izetbegoviću. U pošti su me čudno pogledali kada sam donijela to pismo, u nevjerici. U srijedu su me već zvali iz Predsjedništva BiH, bliski saradnik gospodina Izetbegovića savjetnik Mirza Hajrić i rekao mi da dođem u četvrtak u zakazano vrijeme u Predsjedništvo BiH. Da li neko može da shvati, prenijet ćemo u sadašnje vrijeme, takvo iznenađenje. Da vas u Predsjedništvu BiH neko primi za dva dana. To je toliko trebalo da dođe to pismo preporučeno, ta dva dana. Ništa više nije trebalo čekati. Mislim da to mnogo govori onima koji žele ćuti i vidjeti. Iz toga se mnogo šta može shvatiti. A, meni je bilo nevjerovatno”, priča Vesna.
Pismo dostavljeno predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću Vesni će zapravo pokazati još jednu bitnu činjenicu vezano za njegov lik i djelo – jednostavnost.
“Kada napišete predsjedniku pismo i kada vas za dva dana predsjednik primi to je nestvarno. Dođete, a portir u Predsjedništvu BiH vam kaže vi ćete sada gore uz stepenice, proći ćete metalni detektor, a gore će vas sačekati gospodin koji će vas odvesti u kabinet. Vi stanete, gledate. Ne vjerujete da se takve stvari uopšte moguće. A, onda kada to doživite, vjerujte da često puta sam pokušavala svakog detalja da se sjetim, doživite potpunu blokadu osjećanja, razmišljanja, tog razgovora kojeg smo mi vodili. On je vidio moju zbunjenost. On je pokušao da sa mnom progovori bar još koju riječ da bi me ohrabrio. Vjerovatno sam izgledala zbunjeno. Uopšte ne znam kako sam njemu usmeno prenijela svoj problem. Sve ostalo je predsjednik Izetbegović prepustio svom prvom saradniku da vodi to do kraja. Ali, voljela bi se sjetiti svakog detalja. Danas sa ove distance kada je taj problem riješen, kada je sve to završeno. Kada je to iz mane i moje porodice”, navodi Vesna.
– Nedostaje ljudi kao što je bio predsjednik Izetbegović –
Često puta, kaže, razmišlja o tome, ali često puta razmišlja, kaže, i o činjenici kada je predsjednik Izetbegović bio predsjednik Predsjedništva BiH 1994. godine.
“Sjetim se ja i tog Predsjedništva BiH, njegovog sastava. Kakav je bio tada, šta je tada bilo. Kako smo tada funkcionisali. Koliko je bilo više poštovanja, koliko je bilo više prostora za građanina, za čovjeka. I šta se dešava poslije. I to isto toliko govori i pokazuje o ličnosti gospodina Alije Izetbegovića”, navodi Vesna.
Iako je zahvalna na omone što je za porodicu Domuz u tim teškim trenucima učinio predsjednik Izetbegović, Vesna kaže da joj je veoma žao što se ipak, poslije nije ponovno srela sa njim.
“Jako mi je žao što se nismo ponovno sreli. Ali, samo me jedno spriječilo u tome – stid. Bilo me je stid tražiti da me ponovno taj čovjek primi, pa i iz razloga neke zahvalnosti. Da mu pokažem koliko je to nama značilo. Poručila sam naravno, po njegovom prvom saradniku zahvalnost, sve što sam mogla iskazati kao majka, kao supruga jednog poginulog borca, kao neko ko je doživio da jedna porodica koja ima borački status to mora rješavati kod predsjednika države i da predsjednik to tako prihvati. I onda vi dođete kući, vraćate se, a pred kućom vas čeka cijela delegacija, prije vas su došli. Znači to nije bila priča, pa ćemo mi to nekada, rješavati poslije. Ne, nego je bilo odmah sada. To govori koliko je to bilo poštovanje za nas. I uvijek mi je žao što dalje nisam imala prilike da se sretnemo”, naglašava Vesna.
Kaže da je dosta čitala toga o predsjedniku Izetbegoviću, pratila njegove izjave.
“Nisam neko ko pripada bilo kojoj političkoj opciji koju je naš predsjednik zagovarao i vodio, ali stvari koje je predsjednik Alija Izetbegović govorio da su ispunjene, nama bi bilo puno, puno bolje”, smatra Vesna.
Smatra da ljudi poput Alije Izetbegovića, nedostaje bosanskohercegovačkom društvu.
“Jako puno nam nedostaje takvih ljudi, kakav je bio predsjednik Izetbegović. Nema te, kako bi je nazvala, empatije prema narodu. Ali, nema više toga. Ne nosimo to sa sobom odakle dolazimo, iz naroda. Stalno govorimo da mi građani, narod, iz naroda. Ali, toga nema, ne vidi se, ne osjeća se. Ne možete to doživjeti više. Pokušajte to uraditi sada, evo primjer, sa ove distance da treba da se to uradi, piše, morao bi svako svom predstavniku da se obrati. Tada si mogao jednom, njemu Aliji Izetbegoviću da se obratiš, jednom predsjedniku Predsjedništva BiH. Sada kako mi stanje imamo svako bi morao svom predstavniku da se obrati. A, kome bi se obratili mi, Bosanci i Hercegovci. Predsjednik Alija je i tada zagovarao – budite više Bosanci i Hercegovci od svega drugog što nacionalno želite, imate, volite, poštujete. Ali, budite prije svega Bosanci i Hercegovci. To nije bezveze rečeno. Sada ova situacija pokazuje, koliko je i tada predsjednik Alija bio u pravu. Jer, upravo je tada kada je na to ukazivao, u tadašnjem Predsjedništvu BiH bio predstavnik ostalih. Sada ga nemamo. A, tada 1994. godine smo imali. Dakle, i te njegove poruke puno znače. Da li su ispunjene, da li nisu, ko će biti taj ko će kroz historiju govoriti mora biti vrlo pažljiv”, smatra Vesna.
– Nove generacije treba da se bore za BiH –
Od informacije da je završio u bolnici, stalno su kaže Vesna, pratili tok zdravstvenog stanja.
“Kada je krenulo pogoršanje zdravstvenog stanja onaj ko je imalo bio upućen u život gospodina Alije Izetbegovića zna šta je on kao osoba i čovjek preživio – zatvore, razna progonjenja, psihofizička zlostavljanja i maltretiranja, rat, pa crni Dayton gdje je svu odgovornost na svoja pleća prenio… Nije bilo čudo što se zdravstveno stanje naglo pogoršalo nakon toga. Dakle, to su bile stvari koje su također uticale. Ko je pratio, vidio je. Sjećamo se njegovog posljednjeg govora iz bolnice, njegovog pozdrava sa prozora”, kaže Vesna.
To su, veli, stvari kao da vidite svoga oca, svoga dragog koji se sa vama pozdravlja, jer odlazi.
“Sam čim sahrane pokazao je taj dan kako je izgledao. Kao i danas kada mi razgovaramo. Bila je kiša, tišina, tmurno, tužno. Ustvari nismo ni znali kako će se sve dalje odvijati, kako će se stvari dalje dešavati, kako će sve to dalje izgledati. Pokazalo se da je mnogo toga, poslije te smrti, valjda je to tako trebalo, otišlo nekim drugim pravcima. Ali, taj dan je pokazao kako smo se osjećali i ja i svi mi, oni koji su propratili put i životno djelo gospodina Alije Izetbegovića”, kaže Vesna.
Iako i sada nismo doživjeli Bosnu i Hercegovinu onakvom kakvu je većina izrazila da želi na referendumskom pitanju 29. februara i 1. marta 1992. godine, te zbog koje su pali mnogi životi u njenoj odbrani, Vesna smatra da tu borbu moraju da nastave generacije koje dolaze.
“Razgovaram često puta sa svojom djecom. Oni su obrazovani, završili su fakultete, rade, imaju svoje poslove. Prvenstveno sve kad o tom pitanju razmišljam, gledam kroz njih dvoje. Gledam s kakvim se situacijama susreću zbog nekog nacionalnog izjašnjavanja. Gledam šta prolaze oni, šta prolaze moja djeca. Tako gledam na svu djecu. Ispričat ću jedan detalj koji je najbolji za svakoga od nas. A, to je – budite lični primjer. Prije četiri godine sam se kandidovala za načelnicu općine Hadžići u kojoj živim. Moj jedini poriv nije bio da ja budem ta načelnica. Jedan od mojih poriva je bio, iako su me osuđivali, nema šta mi se nije govorilo, da pokažem mladim ljudima, da treba da se borimo. Željela sam to da pokažem na svojoj općini, ne treba ići dalje. Što kažu djelujmo lokalno. Želja mi je bila dati mladi obrazovani ljudi, kojih ima masa budu hrabri i to isto učine”, kaže Vesna.
Jer, veli, ako oni ne učine taj korak teško da se može očekivati boljitak u društvu.
“Htjela sam da im pokažem primjerom da ako jedna žena, ozbiljnija, u godinama, koja nije baš nešto neki političar, da mogu i oni. Željela sam da im pokažem da hrabrost ne košta. Nije sramota biti hrabar. To je dobro. Pokušajte, dajte, tražite podršku od nas. Mora doći do smjene. Dok ne dođe do smjene generacija stanje u BiH će uvijek biti isto. Dok mi samo ne podstaknemo naše mlade ljude, našu djecu. Ja podstičem i svoju djecu da dobro razmisle šta rade, da dobro razmisle kuda i kako svoj život usmjeravaju. Znači ne bi im branila nikada i da se bave politikom. Politika se bavi svakim dijelom našeg života. Morate učestvovati u tome. Morate biti neko ko je aktivan, neko ko ima svoj stav, mišljenje bilo o kome i bilo o kojoj političkoj partiji. Apsolutno nebitno o kojoj se radi. Nikada im ne prenosim svoje, šta ja mislim, nego da uvijek vide sami šta im treba. Ali, moramo ličnim primjerom pokazati da hrabrost ne košta. Mene ništa nije koštalo. Žao mi je, jer nisam vidjela da je efekat bio. Ali, ja bi voljela da sam dočekala da je neko od mladih, obrazovanih ljudi rekao, ako je mogla ona, zašto ne mogu ja i kandidovao se na predstojećim lokalnim izborima. S porukom: bit ću bolji, jači, mlađi. Nikakav problem. Mislim da bi to riješilo mnogo toga, ta smjena generacija”, smatra Vesna.
– Žalim zbog pogibije muža, a lično bi sve isto uradila –
Kaže kako uvijek vjeruje u Bosnu i Hercegovinu i da će na koncu ta ideja države svih naroda pobijediti.
“Mislim da će doći vrijeme da će se promijeniti stavovi i mišljenja. Koliko će to trajati, kako će to izgledati ne bih mogla nekako precizirati. Ali, duboko i čvrsto vjerujem u BiH onakvu kakvu su vjerovali svi oni koji su bili u ratu, pogotovo oni koji su poginuli za nju. Ja sam često puta znala reći – ne dao Bog da mogu ustati da vide šta se dešava, dobrovoljno bi se vratili nazad. Nije to sad, za sada još uvijek ono šta je to trebalo da bude i za šta su se oni i svi mi borili. Ali, ne treba dizati ruke od svoje domovine. Ni oni nisu. Kakve su okolnosti bile kada smo u ono vrijeme krenuli da branimo BiH. Svi su nam se smijali u Evropi. Šta će oni goloruki? Ali ti goloruki su uspjeli da se odbrane. Zato što hrabrost ne košta poraza. Koštala je živote, koštala je mnogo toga. Ali, domovina je to. Kuda, kome bez toga? Na čiji prag? Lijepo je sve, i otići i obrazovati se vani, i vratiti se u svoju domovinu”, ističe Vesna.
Ali, cijeni treba da napravimo prostor takvim da se vrate da i imaju mogućnost da ispolje znanja.
“Ne da moraju biti podobni, nego stvarno sposobni. Ne da to budu floskule svakodnevno ili pred izbore nego da baš budu činjenice, da svako u svojoj oblasti radi ono što najbolje zna. I zato vjerujem u svoju državu, odnosno domovinu”, stava je Vesna.
Vesna kaže da bi u životu lično ponovila sve, jedino što bi voljela jeste da joj je muž preživio.
“Često puta sam rekla, da smo se i rastali, ali da je on svojoj djeci živ i zdrav. Ništa ne žalim osim te njegove pogibije. I opet bi isto sve uradila. I da mogu opet bi i više uradila. Da sam sada mlađa nekih desetak godina još bi neke stvari promijenila. Natjerala bi sebe da pokažem da može. Jer, ako se prepustimo stihiji, ako budemo pustili da to prolazi mimo nas i da tako svake godine pričamo, a da to prolazi onda ćemo teško dočekati bolje dane. Moramo jednom stati, osvijestiti se i reći – može, idemo bolje. Ništa u svom djelovanju ne bi promijenila. Možda bi nešto u državnom uređenju neke ljude natjerala da više rade za ono za što primaju dobre plaće. A, ustvari ne rade. To bih učinila. A, za drugo sve, ništa u svojim potezima ne bih mijenjala”, poručila je Vesna.
