- Međutim, mnoga pucaju upravo zbog toga i zažalimo što smo imali ikada bilo šta s takvim ljudima koje smo smatrali prijateljima. A za neke ljude za koje smatramo da su nam prijatelji i ne znamo šta nam misle.
“Ja sam joj pravi prijatelj i mislim da je sve njena greška. Ona je takav smor, uvijek mora da bude u centru pažnje”, često od svojih prijateljica upravo čujem ove rečenice, ogovaraju jedna drugu, a kad smo svi zajedno, one su najbolje prijateljice, svuda idu zajedno, provode se, one se dogovaraju i samo nas obavijeste, gdje i šta, mi smo im samo neki “dekor” ili još gore “podanici”.
Prijatelji se najbolje vide u muci, kad nam treba pomoć, kad nam treba zagrljaj, podrška, lijepa riječ… Ovo je priča o razočarenju naše čitateljke.
“Dugo godina sam prijatelj sa Mirom, naša djeca su zajedno odrasla, muževi nam se dobro slažu, putujemo zajedno svuda. Nisam joj prijateljica iz djetinjstva, ja ih i nemam seleći se iz grada u grad, iz države u države, ali kad sam se skrasila, ona je bila tu prva prava prijateljica.
Preležale smo razne bračne krize, prevare, razočarenja, dječije bolesti, pubertet, smrti najbližih, bilo je tu mnogo smijeha, radosti, ali tuge, bola i životne borbe. Kad smo mislili da smo uplovili u najmirniju životnu fazu, doživjeli smo šok. Mira se razbolila, teško, neizliječiva bolest, kažu, mi mislimo da može da pobjedi. Bolnica je postala njena druga kuća, hemoterapije, operacije, opet hemoterapije.
Bila je snažna, a mi smo pokušavali da budemo uz nju, da je bodrimo, ružimo. Padala je psihički često puta, malo je i promijenila svoju ličnost, ali zar nas bolest ne promijeni.
Ja sam pokušavala da razumijem sve njene faze, ali ne može svako. Trudila se da njena bolest ne smeta njenoj djeci, čak je i supruga oslobodila obaveze prema njoj jer je vidjela da se umorio od dolazaka u bolnicu, obaveza kod kuće koje ona više nije imala jer je neprestano u bolnici. A onda jedna lijepa vijest, može kući, zasad je zdrava.
Nema krov nad glavom, djeca neće da idu sa njom, nema više ušteđevine, ali sve će to da preboli i preživi, a kako će bez djece a i muža s kojim je više od 25 godina?! Uz nju sam, njena čudna raspoloženja, euforije, pokušavam da joj budem oslonac. Našle smo se zajedno sve njene drugarice, nema nas mnogo. Kažu ljudi prave prijatelje možeš na prste jedne ruke da nabrojiš. Bojim se da je i da jedna ruka mnogo.
Prva rečenica svih njih bila je: Sama je kriva! Šta sad ona hoće? Uvijek je bila smor, htjela je da bude u centru pažnje, galamila, provocirala, bila nesigurna u sebe… Mislim da je za sve ona kriva. Ona ga je otjerala od sebe, njene promjene raspoloženja”, na te riječi sam zanijemila. Dobro, ako je takva, zašto ste joj prijatelji, i zašto je niko ne može razumjeti kad je euforična i kada takvim ponašanjem želi da sakrije koliko je povrijeđena. Ona će iz toga da se izvuče, jaka je, već je pobedila smrt, pobijedit će i ovu malu nedaću koja se zove život. Nije razvod kraj svijeta.
Ali ja moram da tražim nove prijatelje, a i ona. Ili smo dovoljne jedna drugoj. Samo sam htjela da kažem da danas malo pravih prijatelja ima, nažalost, prenosi “Kurir“.
