Piše: Božidar Proročić
Posvećeno Kemalu-Kemu Musiću
Svaki insan svojim rođenjem počinje da ispisuje svoju sudbinu. Neko u knjigama, neko u zvijezdama. Tako i ja. Otkad sam sam proplakao prvi put, od čega su se zatresla brda mog sela Bora, smještenog na samim obroncima Pešterske visoravni, počeo sam da ispisujem svoj život. Pratio sam karavane kako prolaze preko prostrane zaravni. Gledao sam u meku svilu koju su nosili u Dubrovnik, divio se konjima natovarenim solju, zlatom, šećerom i svilom. Na južnoj strani sela karavani su zastajali pored rijeke Popče da se odmore i napoje konje. Gledao sam grive kako se vijore na vjetru koji neprestano duva u našim krajevima. I tada kad sam rođen, 3. januara 1455. godine, bila je velika mećava. Snijeg je pravio nanose, pa se nije moglo nikud. Čak ni moj imućni otac nije mogao pokrenuti no vola ni konja. Očevi buljuci ovaca su te godine desetkovani od hladnoće. Kažu da je bila ciča, od koje su mrznula jagnjad u ovcama. No, na proljeće, kad je sunce ždraknulo odzgo sa Vrhova, moj otac je ponovo vratio život svom imetku.
Dali su mi ime Hajdar. Da bih se kao lav borio sa životom. Moj otac Fuad nije htio ništa manje nego da mu se sin jedinac zove lav. Majka Emina je to ćutke, kao sve žene u našem kraju, prihvatila.
Tvrđava Bihor bila je mjesto sa kojeg se čuvala granica. Turci su nadgledali put prema Pešteru, kontrolisali trgovačke karavane, štitili tvrđavu i dolinu ispod nje od upada plemenskih bandi koje su pokušavale da plijene stoku, odnose žito, pale i pljačkaju.
Bilo je teško, a i lijepo, živjeti na tom prostoru. Najviše sam volio proljeće. Tada je Bihor sav u bojama i mirisima pašnjaka, šumskih jagoda, razuzdanih potoka što se survavaju niz bihorske vrleti. Volio sam i kada bi zimi napadali veliki snjegovi. Tada bi se pored ognjišta razvezla priča o ratovima, o gladi, o teškom životu i planovima za proljeće. Nadmetali se ljudi ko će ljepše i slikovitije pričati.
Moj babo Fuad bio je prijatelj sa dizdarom Salih-pašom, komadantom tvrđave Bihoru. Jedne večeri babo ga je pozvao na večeru. Kuća je mirisala na toplu kukuruznu pogaču, pečeno meso, šerbet i baklavu.
– Efendi Fuade, Es-selamu alejkum – pozdravi dizdar moga oca.
– Selamun alejkum, dizdar Salih-pašo. Dobro došao u moj skromni dom – odgovori otac.
Salih-paša uđe, a njegovi vojnici se rasporediše oko kuće.
Vjetar je surovo skidao prve pahulje snijega sa lica otomanskih čuvara tvrđave.
Salih-paša je sjeo za sofru. Na njemu vojnička uniforma, kao salivena, na glavi crveni fes, na ramenima oficirski činovi, preko prsiju se prelivaju blistavo sjajne medelje iz osvajačkih pohoda. Po lijevoj strani preko ramena dugački opasač srmom izvezen a u koricama sablja, malko izvučena, ukrašena zlatom i draguljima, dok se na sječivu nadziru obrisi ajeta iz Kur’ana.
– Efendi Fuade, lijepa ti je kuća. Sve kako treba. Nije ti lako živjeti ovdje. Ali, surovost je odraz Bihora i valja živjeti sa tim.
– Tako je, Salih-pašo, živimo sa prirodom onako kako nam je Bog dao. Ima u našem Bihoru i čemera i meda – govorio je moj otac.
Ja sam ih slušao i ćutao.
Majka je posluživala.
U jednom momentu, Salih-paša pogleda prema meni.
– Priđi, Hajdar, priđi da te nešto pitam – pozva me k sebi.
Ja priđoh.
– Znaš li ti što znači tvoje ime – upita me.
– Ne znam – stidljivo odgovorih.
– Tvoje ime znači – lav. Bićeš ti lav osmanskog carstva ca zastavom crvenog polumjeseca.
Babo i majka u strahu pogledaše Salih-pašu.
– Ne gledajte me tako. Vi znate da sam ja prijatelj vaše porodice. Sa prvim karavanom poslaću ga da uči islamske nauke i pismenost u Stambolu. Biće Hajdar visoki službenik Otomanske imperije – veli Salih-paša.
Majka poče da briše oči i ode u drugu sobu.
Ja sam bio zbunjen.
– Salih-pašo, moj sin mi je sve na svijetu. Sem njega nemam druge djece, ali želim da se obrazuje – prozbori otac.
– Efendi Fauade, ne brini, brinuće se o njemu moji prijatelji i mali Hajdar će biti jedan od važnih ljudi iz Bihora. Sljedeće nedjelje prolazi karavan preko Bihora i Peštera za Stambol i ja ću poslati dodatni broj vojnika da čuvaju karavan, a sa njima i tvoga sina Hajdara. Sada moram sa svojim vojnicima ići prema tvrđavi – govorio je paša.
-Allahimanet, efendi Fuade.
– Allahimanet, čestiti pašo.
Kada se zatvoriše vrata našeg doma, babo pozva moju majku.
– Emina, spremićeš preobuku i sve za Hajdara. On za sedam dana ide na veliki put.
Onda se obrati meni, drhtavim glasom:
– Hajdar, jedini sine moj, znam da je ovo teška odluka za mene i tvoju majku, ali naši su uvijek išli u daleke krajeve, ako su željeli da se školuju i budu poznati – reče i čvrsto me zagrli.
– Piši nam, sine – jedva izgovori majka.
I mene je nešto stezalo u grudima i te noći nijesam mogao oko sklopiti.
Došao je i dan mog putovanja.
Otac i majka su bili u svečanim odijelima, a u našu kuću banu Salih-paša.
– Po vojnicima šaljem pismo sultanu Mehmedu II sa preporukom za tvoje školovanje. Siguran sam da ćeš biti jedan od najboljih.
Karavan je krenuo.
Predjeli, meni nepoznati, ređali su se pred mojim očima. Po prvi put sam vidio neobične ljude, čuo nepoznate jezike, gledao neobične nošnje i običaje.
Kada smo stigli u Stambol, smjestili su me u školu u kojoj su boravila druga djeca visokih oficira i službenika Otomanske imperije. Vrijeme je prolazilo, ja sam učio turski jezik, prirodne i vojne nauke. Roditeljima sam redovno pisao i slao poruke po karavanima, a oni meni po istim odgovarali. U Bihor sam išao samo tokom ljetnjih mjeseci. Pomagao roditeljima da sakupe ljetinu i pričao im o svom životu pitomca velike Turske carevine. Iz Stambola sam donosio rahat-lokume i kahvu.
Nakon godina školovanja, završio sam za mlađeg oficira i vratio se u Bihor i moje rodno selo Bor.
– Hajdare, vidiš, vrijeme je došlo da postaneš novi dizdar tvrđave, a ja idem u svoju carevinu kojoj sam vjerno služio. Ti si ponikao u Bihoru i ko može bolje od tebe čuvati granicu – potapša me po leđima Salih-paša.
Ja se iznenadih i obradovah što ću biti oficir u službi turskog sultana.
– Hajdare uzmi ovu moju sablju koju sam nosio četrdeset godina. Dobro me je čuvala, a i ja nju. Na njoj piše: Najbolje vjerovanje je znati da je Allah uz tebe, gdje god se ti nalazio. Neka te ta misao vodi kroz sve teške odluke i trenutke koji budu pred tobom.
– Hvala, čestiti Salih-pašo. Trudiću se da budem dostojan oficir silne Turske carevine i pravedan prema svima.
Moje službovanje u Bihoru nije bilo lako. Stalni upadi plemena Klimenti i njihovo raseljavanje iz sjeverne Albanije na Peštersku visoravan donosilo mi je brojne nevolje. Ubistva, pljačke, upadi, bili su dio sumorne svakodnevice sa kojom sam bio suočen svaki dan. Bihorske planine bile su često poprišta kravavih sukoba. Nijesam želio da moj Bihor bude nezaštićen i da stradaju Bihorci koji su na tom, koliko surovom toliko i lijepom, području boravili. U jednom od tih pohoda susjednih plemena, jedne hladne januarske noći, stradali su moj babo i majka, a i kuća nam je spaljena.
Nakon dženaze, osjećao sam se usamljeno, ali sam nastavio da branim i čuvam nemirno područje Bihora. Jednoga dana, u Tvrđavu kod mene upade vojnik Osman.
– Dizdaru Hajdare, stigao je sultanov berat da postaješ veliki vezir Turske carevine!
Stao sam zamišljen nad beratom koga sam pročitao više puta.
“Ako sada odem, ko će braniti Bihor, da li će moji Bihorci stradati”, morile su me misli. Zno sam da je ovo veliko unapređenje i nekoliko dana nijesam spavao.
Jednog ranog majskog jutra kada se proljeće budilo nad mojim Bihorom, uzeo sam mastilo i hartiju i napisao pismo sultanu. U pismu sam se zahvalio na ukazanoj počasti i unapređjenju, napisao sam da nijesam dostojan toga visokoga zvanja i da molim za časni otpust iz službe. Pismo sam poslao po karavanu za Stambol.
Nakon mjesec dana stiglo je pismo od Sultana. U pismu je pisalo da odluke Stambola ne smije niko odbiti i da u kutiji, koju mi je poslao uz pismo, imam svilen gajta nkoji mi šalje Sultan – lično.
I, evo, voda mi se grije na vatri.
Ne mogu na put neokupan.
BIOGRAFIJA
Božidar Proročić rođen 3 januara 1979 godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završio na Cetinju. Saobraćajni fakultet dva smjera završio je kao student generacije. Sa 18 godina bio najmlađi kolumnista u Crnoj Gori nedjeljnika ,,Onogošt” kao i urednik kulturne rubrike istog sa 19 godina. U tom periodu objavio više od 150 autorskih tekstova iz oblasti, istorije, kulture, religije, filozofije književnosti. Kolumnista ,,Vijesti,, sarađuje sa portalima za kulturu i to: ,,Avlija” iz Rožaja kao Montenegrina net, Bošnjaci net, Odzivima, Kultu, i Kulturištima, Gledištima, i brojnim drugim publikacijama i časopisima za kulturu i društveno-politička pitanja. Specijalni je savjetnik u Kulturno-Ekonomskom centru Azerbejdžana u Podgorici za promociju kulture Azerbejdžana u Crnoj Gori. Aktivno igra šah i ima zvanje majstorskog kandidata. Govori engleski, italijanski, ukrajinski i ruski jezik prevodi sa ukrajinskog. U pripremi specijalna edicija ,,Poznate ličnosti Azerbejdžana na crnogorskom jeziku” višetomne studije o književnicima Ukrajine, izbor iz antologije pjesništva Grčke. Aktivno promoviše i piše o kulturi Ukrajine, Azerbejdžana, njihovoj književnosti u brojnim časopisima i publikacijama kao i portalima u Crnoj Gori. Objavio zbirku poezije ,.Jesen pjesnika” u pripremi zbirka poezije ,,Ukrajini sa ljubavlju” zbirka kratkih priča ,,Konjanik tame ” Član savjeta biblioteke ,,Njegoš ” sa Cetinja za međunarodnu kulturnu saradnju i razmjenu. Aktivno promoviše i podržava kulturu i književnost Bošnjaka u Crnoj Gori. Nagrađivan za svoju poeziju. Aktivno radi na povezivanju sjevera Crne Gore sa Prijestonicom Cetinje promoter mnogobrojnih kulturnih i šahovskih manfiestacija za sjever Crne Gore, i Cetinje. Prevodi sa ukrajinskog. Nagrađen od Kulturno-ekonomskog centra Azerbejdžana priznanjem za kulturnu saradnju i povezivanje Azerbejdžana i Crne Gore. Dobitnik međunarodne nagrade Azerbejdžana ,,Nurengiz Gunj” za poeziju iz moje zbirke. Sa ukrajinskog jezika je preveo zbirku pjesama Olene Telige, kao i zbirku poezije Jurija Daragana ,,Torba za strijele” zbirku poezije Vasilja Stusa ,,Vrtlozi života” kao i koautorske knjige sa Edinom Smajlovićem ,,Krimski Tatari od postanka do progona i nazad .” Autor sam istorisjke knjige ,,Gladomor 1932-1933 genocid nad Ukrajinom” Koautor je sa dr: Željkom Lovrenčić panorame savremenog hrvatskog pjesništva ,,Razlog za pjesmu” i panorame savremenog Crnogorskog pjesništva ,,Odlazak u stihove. ” Ima izuzetnu plodnu saradnju na poljima kulture sa ambasadama: Hrvatske, Ukrajine, Azerbejdžana, Austrije, Portugalije. Pjesme su mu prevedene na: Azerbejdžanski, Ukrajinski i Španski jezik.
RAZMIŠLJANJE O HESEU
U noći mojoj
beskrajnih duga
sjetim se tebe
i Stepskog vuka
Pjesniče veliki
zlatnih slova
da li je tuga
sad samo moja
da li si vuk čovječnosti
ili si poraz
sve moje prošlosti
da li je agresija
Hari Halera
kroz knjigu
tvoju pretočena
da li si ti lom
svoje ličnosti
ili si nagon surovosti
da li kroz krčmu
Crnoga orla
napisa najljepša
književna slova
ili ti Hermina
otkri lavirinte duše
kroz ples i maskenbal
pjesniče hrabri
što dotače visine
postade simbol
pjesničke istine
I danas su mnogi
vukovi tajna
i danas Hermina
plesom vlada
i danas književnici
pišu u kutku tame
o Stepskom vuku
beskrajne slave
HESEOVE LJUBAVI
Dugo si sanjao dodir ljubavi
i prošao put tuge
očima svoje Marije
gledao si druge
želio pjesmu
ispletenu od emocija
igrom Staklenih perli
i tragom vremena
gledao si Rut kako te
plesom mami
sakri se sa njom
u sobu tajni
predade joj ključ emocija
razdvoji vas daljina i sudbina
nastavi da tragaš
nastavi da lutaš
dok se ne pojavi
plava luna
i mistična Nina
tvoja jedina
i danas kada čitam tvoja djela
i opčinjen pišem o njima
na Hesea samo
Bog pravo ima
OLUJNA NOĆ
Oktobar vene i suza pada
olujna noć malenog grada
Vjetar nosi moje rime
tmina pokisla istinu krije
Čuju se neba potmuli zvuci
svod para blijesak munje
iz bašte mirišu prezrele dunje
Gledam te sav opčinjen
kišom i samoćom opijen
dok ima kiša biće i Cetinja
Pišem o jeseni ljubavnog bola
pečat je sudbine u stihovima
tugu beskrajnu krijem u njima
IGRA SUDBINE
U igri neke sudbine snene
sretoh nespokoj čudesne žene
i uzdah moga iskonskog bola
i jutro istine čarobnih snova
Sada te gledam krišom u noći
i sjećam se puta ka tvojoj samoći
na rame moje glavu si svila
da li si samo igra bila
ili će udes što istinu sluti
u igri samo tiho nestati
i trag čežnjivosti tvoje puti
ZATOČENIK
Zarobiše me sjenke u noći
kamene tvrđave
čuvari u samoći
pred kojom su
mnoge vojske pale
Zarobiše srce u plamenu
čuvstva ne dam svoja
tamničaru sjenki
ne želim da ih predam
a ponoć će proći
Čuj me
tamničaru
Nestaćeš ti
i sve sjenke tvoje
i tvrđave i moji okovi
i vojske što te prate
dočekaćemo
i jutarnje sate
Opet neću stati
neću se predati
UDAR GROMA
Noć je
tamna
oluja bije
pitam se što misli krijem
Udar groma
munja sijeva
u noći ovoj
nekih uspomena
a vjetar je
i kiša
oluja bjesni
to su poljupci
i snovi
i dodir jeseni
Miluje me
oštrinom zanosa
stojim nepomičan
u središtu oluje
Nema loma
ni godina samoće
ljubav krije
sve bure istine
Cetinje spava
nad njim tajna
oluja i kiša
gromova udar
a pjesma samo nemir mi stvara
I ove noći
opet budan sanjam
NEĆU SE PREDATI
Neće me slomiti
aveti noći
poražene duše
borac sam istine
otrgnuta stranica
bola i sudbine
stepski vuk
Heseovih stepa
sa perom u ruci
svojih sloboda
Neću se predati
bezličnim sjenkama noći
onima što nasrću
ni svojoj samoći
Ostajem prkosno
na braniku slobode
istine i pravde
jer i život voli jake
a ne slabe
ŠAPAT SJENKI
Znam skrivene su
Prate me sjenke
Nema im lice boje
ali znam da postoje
Prate me šapatom
drevnih oklopnika
da osvoje
zarobe,
dušu iskusenika,
Ne dam se
istini predan
i mačem pravde
porazim jake
sačuvam slabe
Dan se rađa
sjene nestaju,
pobjede samo
hrabrim pripadaju
USPAVANKA ZA LJUBAV
(Cetinjanki S.A.)
Neke se ljubavi
nikad ne dožive
nečije srce zarobljeno osta
na moru beskrajnom,
mornar sam bio
a ti svetionik
na poljima snova
Želio sam uspavankom
da kradem ti snove
i more
i brodove
kad budem daleko
od moga Cetinja
uspavanka biva
tajna i istina
I danas dolaziš
u sve moje snove
uspavanka čežnjiva
ljubavlju te zove
KADA TI U PONOĆ ŠAPUĆEM
Kiša opija
dok tama pada
a misli lutaju po beskraju
Stojim na kiši
i ove noći
tu sam opet
ona će doći
Sat otkucava dane života
U ponoć se budim
uz igru plama
starog kamina
a šaptao sam
tebi u snovima
o čudesnoj igri
ljubavi i bola
tajnu neku
najluđih snova
Moja si
skrivena sjenka
Tajne su mnoge
a ponoć me krije
gorak je šapat
čežjnja te miluje
OPSESIJA
Tebi pišem opsesijo moja,
što me opi svojom ljepotom,
u tihoj noći mirisa lipa,
neizrecivoj tajni moga Cetinja.
Noć mi te od svih drugih krije
i daruje te mom pogledu snenom;
razmišljanja duga tajne u samoći
i opet si nestvarna a moja;
tražim tvoje oči opet ove noći.
POSLANICA LJUBAVI
Pitaš se sto je ljubav
samo riječ
ili zavjet davni
Otisak možda u srcu sanjara
ili dodir u noćima jeseni naše
ispijam ljubav a ispijam tebe
dok na stolu čame vinske čaše
Često me obuzme beskrajna tuga
i uzdah bola svije se nad nama
pišem poslanicu na jastuku čežnje
dok me potpuno ne obuzme tama
AKO TE IKADA POGLEDAM
Ako ikada dotaknem
bezdan svih čula
zanesen molitvom sudbine
neću te pogledati
ni tvoje puteve
neću te pomenuti nikada
dok oluje bijesne
i kad grom obasja vale
Ako te ikada pogledam
biće to poraz
no neću se predati
Ako te ikada pogledam
znaću
uzalud sam volio
a rušila si sve moje snove
Ako te ikada pogledam
odvešće me zatočenici noći
u daleke tamnice neke
ako te ikada…
JESEN PJESNIKA
pjesniku Aleksandru-Lesu Ivanoviću
Pjesniče dragi nebeskih visina
lirika čista posta ti sudbina
I danas čitamo sve tvoje pjesme
i danas govorimo stihove čudesne
I ulice Cetinja pamte bol pjesnika
što svakoj duši tugu stvaraju
a s jeseni dok tu bol nosimo
tebe se pjesniče često sjetimo
Samoće beskrajne sve naše boli
liječe tvoji Kari Šabanovi
Kiše su jesenje opet sa nama
i u toj tmini pjesma satkana
zato cetinjske kiše i nas prate
jesen je pjesnika u sitne sate
SVETA PLANINA
Putevima samoće
gazio sam
tebi Lovćene krišom
da čujem šapat vjekova
i vidim sjaj Zublje vječne
Sveta Planino
gorka istino
čašo čemera i slasti
suznih očiju
skrivam od vremena
plavetnog neba
i tajnu tvoju
tajnu svetu drevnih heroja
na oltaru Istine
slobode
Koračam beskrajem
tvojih visina
tajnu Vladika čuva
i Sveta Planina
NOĆ BOLA
Uzdahom
ljepoto
slutim te
Pismo pišem
u okovima samoće
postajem zatočenik
lavirinta
i bezdana emocija
tajno
i sudbino moja
Stihovi su nit
po kojoj te pratim
noćima bola
u zamku uspomena
beskrajem
Opet opijaš
Dok igra traje
noć mi te daje
STRAST
Pogledom
prepunim strasti
uz vino i osmjeh
želim te
Odavno strast me obuzima
tvoju ženstvenu krhkost
privlačim sebi
rukom noćnog lovca
Padaš u zagrljaj
ne želim oprost
opijen tobom
jače od vina
Predaješ
svoju ljepotu
šapatom miluješ
tu je želja
i svi moji snovi
MJESEČINOM LUTAM
Dan se polako iskrada
počinjem da lutam
dok noć mirna pada
da li sanjam
da zvijezde me prate
ili se molim poezijom
u ove gluhe sate
Mjesec mi otkri tajnu
putanju postanka
blistavu i sjajnu
i ispisa po nebu
lutanja ponoćnog mornara
što za kormilom ljubavi
sakriva samoću
i biva blijeda luna
što prati
zaljubljene
PUT DOMOVINE
Tebi, voljena zemljo moja,
pišem rukom drevnih heroja;
da li pamtiš sve svoje rane
i priče u krvi stvarane?
Sjeti se sjena tvojih predaka,
gdje riječ bješe sveta i jaka
gorštaci tvoji ljutoga krša
patnje u duši, stradanja, suša,
a vojska tvoja ponosno gazi
putem borbe tuđine porazi!
Kroz duge vjekove sanjasmo
zastave crvene, zlatnog orla
što bdije nad nama
i prati nas u svim borbama
a ti zemljo u kamenu stvorena,
gorkom suzom optočena
i duhom vječnim naših predaka
iskovasmo put do slobode,
put nadanja, kroz sva stradanja.
Ispisasmo Oktoihom zlatna slova
da nas pamti Evropa nova,
jer pored snage sablje i mača,
i duše prepune bola i plača
stvorismo te, domovino moja,
hrabrošću termopilskih heroja!
LAVIRINT LJUBAVI
Beskraj plavetnila neba
i polja u samoći
moja ljubav svjetionik
za mnoge noći
Sakriven u lavirintu
đje nećeš me naći
čućeš samo pjesmu
dok tvoje korake sanjam
Gubim dušu
tebi posvećenu
Tajna zapisana u vremenu
koje rođenjem dobih
Zatočenik
u našem lavirintu
i dalje tebi se molim
