Hoćeš/nećeš velike su šanse da ćeš negdje pokupiti virus. Ili samoizolaciju. Dok ne dobijemo nalaze testiranja najstarije kćeri koja je u školi bila u kontaktu s pozitivnom osobom – propisana nam je samoizolacija. Ok. Što je tu je. Na stranu što sam samo 103 puta trebao zvati broj za naručivanje na testiranje prije nego sam uspio dobiti nekog. Upozorili su me da budem uporan. Bio sam i mogao bih hejtati, ali neću. Ne znamo još kakva je situacija i kakav će biti nalaz, ali ako je i imala simptome, bili su vrlo blagi. Zatvorila se u svoju sobu i ona izbjegava nas, mi izbjegavamo nju. Nosimo joj klopu, ostavimo ispred vrata i odemo. Ona poslije ispred vrata ostavi prljavo suđe. I tako iz dana u dan. Idu dani. Sreća je da živimo u kući pa svatko ima dovoljno prostora. Priča mi frend s kojim sam se čuo neki dan kako su njegovi rođaci u sličnoj situaciji. Žive u stanu i imaju sina koji je u samoizolaciji. Kad sin izlazi iz sobe i ide do kupaone, oni se zatvaraju u dnevni boravak. Nakon toga dezinficiraju i prozračuju kupaonu. I po čitav dan je galama po stanu jer netko negdje ide, netko nekud prolazi. Rade na tome da se ne sretnu na hodniku. Nije taj boravak u kući ne znam kakva muka. Da, otišao bih do grada, prošetao malo, popio kavu ili čaj u nekom kafiću, ali ionako su zatvoreni. Baš i da smiješ, nemaš neki veliki izbor.
Uostalom, sjetimo se proljeća kad smo silom prilika svi bili u kući. Sva sreća pa smo dan prije samoizolacije bili u dućanu i opskrbili se svime. Kruh nam svaki dan donose frendovi (hvala im) i ok je. Odbrojavamo, idu dani. Mislim da je najmlađoj najteže. Prvo nam je nakon dvije i pol godine uginuo hrčak i odlazak Robija (tako se zvao) teško nam je svima pao. Nije ruski hrčak životinja s kojom imaš ne znam kakvu interakciju, ali nam je svima bio drag. Bio je simpa i bilo ga ja zanimljivo promatrati. Na stranu što je noćna životinja pa je aktivan uglavnom bio noću i satima vrtio onaj svoj kotač. Taj zvuk bez obzira što je ponekad išao na živce u noćnim satima, sad nam na neki način nedostaje. I nakon cijele priče kako hrčci ne žive dugo, o krugu života i svemu što ide u paketu, smirila se i to na svoj dječji način nekako procesuirala. Prošao je koji dan pa su donesene nove mjere i zabranjeni su treninzi pa smo joj morali objašnjavati kako narednih nekoliko tjedana neće moći na karate. Njezin tjedan se sastoji od toga koliko puta još mora spavati do treninga i vikenda.
Opet tuga, ali i dijete već zna da smo u korona godini pa je i to nekako prihvatila I kao šećer na kraju pojavio se još i ovaj samoizolacijski trenutak, a taman se od jeseni fino privikla na vrtić i više nemamo scene oko vrtića kao što su bile prije malo više od godinu dana kad joj se baš nije išlo pa su jutra bila obilježena suzama i prkosom. Plakala je kad smo joj rekli da moramo biti u kući i kako neće moći u vrtić. To joj je baš teško palo jer nije više mala i ekipa iz vrtića je ekipa iz vrtića. Tu su već i prijateljstva, prve simpatije, dečki. Ima ih nekoliko 😊. Zajedno s tetama, vrtić je dobitna kombinacija i u fazi smo kad se u vrtić odlazi s osmijehom od uha do uha. Tu smo, gdje jesmo. Idu dani. Otkrili smo i staru novu igru. Zadnjih nekoliko dana kućom u poslijepodnevnim satima odzvanja toplo-hladno. Hladno, hladno, hladno, hladno, hladno, sjeverni pol hladno…. malo toplije… još malo toplije, toplije, jako toplo…vruće…vruće…vruće… I tako u nedogled. Neumorna je i još uvijek ne mogu shvatiti otkud joj toliko mnogo energije. Imamo perpetuum mobile kćer. Da stvar bude bolja, jedno drugom sakrivamo običnu školsku gumicu. Jedan tako mali predmet nama je svakodnevni izbor zabave koji potraje i nekoliko sati. Slučajno smo pronašli kutiju puzzli neki dan. I to onih od 100 kom. Zanimacija samo takva, a kad ih je sve složila, bila je toliko ponosna na sebe, a i ja na nju, da sam joj obećao kako će za nagradu dobiti nove puzzle. S velikim curkama nije bed.
Jedna je zatvorena u sobi, druga kombinira online nastavu, pa dođe malo do nas, radi frizure gospoji i mlađoj sestri, čuje se s frendicama… Nije velikima to tako teško palo. Idu dani. Ovu malenu još treba animirati. Izmjenjujemo se gospoja i ja s njom u raznim aktivnostima. Sreća pa je prosinac, najdivniji od svih mjeseca u godini i božićni duh već je u našoj kući. Radili smo adventski vijenac, pa je gospoja s njom radila snjegoviće od kuglica stiropora. Danas su na redu čestitke za prijatelje i susjede… Neki dan smo ukrasili terasu lampicama, a kao dodatak ukrasili i jedno drvo trešnje u dvorištu. Sve izgleda baš super, pogotovo u kombinaciji sa snijegom koji je pao neki dan. Guštamo u napravljenom poslu. Pa i u čišćenju snijega u dvorištu – ima ona i svoju malu lopatu. I dobar je osjećaj nakon sat vremena boravka na zraku i fizičke aktivnosti, ući u toplu kuću i popiti šalicu vrućeg čaja koji ima mnogo bolji okus ako se pored njega nađe zdjelica speculas keksa. Kao što ja često volim reći – sreća je u malim stvarima. I zaista jest. Idu dani. Meni samoizolacija uopće nije teško pala jer ionako već devet mjeseci radim od kuće. Korona je naš turistički sektor bacila na koljena pa i ovo malo što se radi, radi se od kuće.
Ostale stvari koje radim ionako radim od kuće tako da mi se nije ništa značajno promijenilo. I dalje u kućnom ogrtaču, kod mene status quo. Samoizolacija je najviše pogodila gospoju i to prije svega zbog posla, ali kako kažu „tehnika narodu“. Njezin boravak kod kuće ne znači nužno da će njezina školska djeca ostati uskraćena za povijesne činjenice i brojna znanja jer ipak „Historia est magistra vitae“. Nisam siguran jesu li klinci zbog te činjenice kako i dalje „imaju povijest“ bili sretni ili ne, ali imaju i meni je čitava ta situacija bila genijalna. Klinci sjede u razredu u školi, ona za svojim radnim stolom u kući. Oni gledaju nju na platnu preko projektora, ona njih preko kamere na zaslonu svog računala. Drži predavanja, jedan dan ujutro, drugi dan poslijepodne. Povremeno prekida samu sebe: „Dajte se stišajte malo… Prestanite pričat’… Ne morate toliko gledat’ van kroz prozor…“. Ida i ja u dnevnom smijemo se, ali potiho. Da se ne čuje. Naučili smo se za vrijeme online nastave smijati potiho, škakljati potiho, igrati potiho. Neki bi rekli to je novo normalno. Mogu se složiti samo oko ovog „novo“. Sve ostalo mi nije normalno i ne želim prihvatiti da je normalno.
I nadam se kako nikad neće postati normalno jer djeci je mjesto u školi, rekreativcima je mjesto u teretani ili klubu u kojem treniraju, vjernicima je mjesto u crkvi bez ograničenja oko broj osoba. Kao i ljubiteljima filma – mjesto je u kinu. Ljubiteljima predstava – u kazalištu. Bez ograničenja, bez fizičke distance. Mogao bi nabrojati još čitav niz primjera oko ovih „novo normalnih“ kriterija. Normalno je da se družimo na terasama kafića, za stolovima restorana. Normalno je da pružimo ruku, zagrlimo i izljubimo dragu osobu kad je sretnemo. U prirodi nam je da idemo jedan drugome, a ne jedan od drugog. I u svim ovim okolnostima, nikome od nas ovo ne sjeda lako. Ne mirimo se s tim. Teško nam je na to se priviknuti, ali trenutno je tako kako je. Možda se i ne moramo priviknuti ili pomiriti s tim samo zato da nam zaista ne postane normalno. Optimist u meni govori kako se ne moramo priviknuti nego još malo izdržati koliko god nam to ponekad teško pada, ali vjerujem kako će se u skorije vrijeme sve vratiti na staro. Kako će sve biti kao nekad – normalno. Pa ne može ovo zauvijek trajati. Optimizam i nada je nešto na što imamo pravo i što nam nitko ne može oduzeti. Takvih mjera nema i nikad ih neće biti. Vjerujem kako ovo nije zadnja samoizolacija u kojoj smo se našli, ali za sada, tu smo gdje jesmo, prenosi “Miss 7”
Do onda, dan po dan jer idu dani.
