Bernice Talley, 35-godišnja skladištarka iz Memphisa, 2019. godine na lokalnim je vijestima vidjela crtež poznatog lica. Tamna put, velike smeđe oči, kovrčava kosa…
“To je moja mama!” uzviknula je ta žena koja nikada nije znala za mir. Barem ne od svoje pete godine, kad je njezina majka, Zena Jones, netragom nestala. Naslušala se svakakvih priča. Da je pobjegla s nekim kamiondžijom. Da je zbrisala jer je bila u dugu. Da ju je njezin suprug (Talleyjin otac) zatukao na smrt i pokopao u dvorištu… A onda je lani, u tim sudbonosnim vijestima, doznala još jednu – da je za nestanak njezine majke potencijalno odgovoran čovjek po imenu Samuel Little.
Little je volio rutinu. Kad ne bi bio iza rešetaka, lutao bio SAD-om, završio u nekom gradu, opelješio tamošnji dućan, uzeo sobu u motelu, a zatim pokupio ženu koju će ubiti. Pažljivo je birao: uvijek one s margine društva, često zaboravljene već za života, prostitutke, ovisnice o drogi ili alkoholu, one do kojih je malo kome bilo stalo. Kad bi ubijao, preferirao je davljenje. Tako je živio punih 35 godina.
Little, koji se predstavljao i kao Samuel McDowell, s vlastima je počeo surađivati tek u svibnju 2018. godine, nakon što su ga svojedobno uspjeli povezati s ubojstvima triju žena. Naknadno je priznao da ih je ubio još 90, diljem 19 saveznih američkih država. Trenutno slovi za najsmrtonosnijeg serijskog ubojicu koji je ikada harao SAD-om.
Doduše, monstrumi tog tipa često su skloni preuveličavati razmjere svog djelovanja, no FBI ne sumnja da Little, sada 80-godišnjak u invalidskim kolicima s interesom za slikarstvo, govori istinu. Naime, sjeća se nevjerojatnih detalja o nekim svojim žrtvama – nakita, uzoraka haljina, zadnjeg obroka, noge kako viri iz plitkoga groba… Sjeća se i njihovih lica, do mjere da ih može vjerno naslikati. Ono s čim ima problema su imena. I datumi. Ponekad pogriješi za punih 10 godina.
Dakle, 2018. godine FBI se našao u poprilično neobičnoj situaciji. Imali su počinitelja, ali nisu imali žrtve. Nemaju ih, doduše, ni dandanas, barem ne sve. Naime, otkad je Little priznao ubojstva i opisao svoje žrtve te okolnosti njihovih smrti, uspjeli su ih identificirati 60. Ostale, među njima i Zenu Jones, majku Bernice Talley s početka teksta, još uvijek nisu uspjeli definitivno povezati s pričljivim krvolokom koji služi više doživotnih kazni. Ne bi li ostvario napredak, FBI je lani napravio internetsku stranicu na kojoj je objavio videosnimke na kojima Little opisuje svoje žrtve i njegove crteže istih, nutkajući svakoga tko nešto zna da se javi.
“FBI vjeruje da je važno tražiti pravdu za svaku žrtvu, kako bi se zatvorio svaki mogući slučaj”, stoji uz kolaž Littleovih fotografija kroz godine i naslov “Priznanja ubojice”, ispod kojeg se redaju njegovi crteži žena kojima je oduzeo život.
O istoj temi – i njezinoj tužnoj i potresnoj kompleksnosti – raspisao se proteklih tjedana i Washington Post, u velikom serijalu članaka pod imenom “Ravnodušna pravda”. U ukupno tri članka koja su objavili u sklopu serijala pozivaju se na tisuće stranica dokumenata i snimki koje su dobili na uvid te iskaze desetaka istražitelja, tužitelja i obitelji Littleovih žrtava.
Materijal koji su prikupili, a koji ovdje prenosimo u skraćenoj verziji, oslikava širi kontekst priče: onaj da je pravosudni sustav omogućio krvoloku da desetljećima, u vremenima kad forenzika još uvijek nije bila jaka, bez ozbiljnijih posljedica ubija ranjive članice društva i, još potresnije, da same vlasti često nisu smatrale da njihova smrt – često zbog stila života ili pak boje puti – zaslužuje pažnju, a kamoli detaljnu istragu.
“Cijeli slučaj me ljuti. Bilo je toliko prilika da ga se zauvijek zatvori, ali to se nikada nije dogodilo”, rekla je svojedobno detektivka Mitzy Roberts iz Kalifornije. Upravo se ona, a bavila se neriješenim slučajevima, uspjela 2011. godine domoći DNK materijala koji je sugerirao da je za ubojstvo triju žena krajem 1980-ih odgovoran isti muškarac – Little. Bile su to redom Carol Alford (41), Audrey Nelson (35) i Guadalupe Apodaca (46). U tom trenutku Little nekim čudom nije služio neku od brojnih zatvorskih kazni koje su mu dosuđene tijekom života. Locirali su ga u jednom skloništu za beskućnike i uhitili te se bacili na slaganje njegove kriminalne puzzle.
No, nisu imali puno uspjeha. Little je, naime, šutio, sve dok konačno nije otvorio dušu jednom od istražitelja, specijaliziranih za dobivanje priznanja u neriješenim slučajevima. On, Jim Holland, odigrao je kartu koja je zaintrigirala Littlea.
“Nitko ne zna tvoje ime. No, mislim da si ti vjerojatno jedna od najzanimljivijih osoba u povijesti naše zemlje”, dodvoravao mu se prema pisanju Washington Posta koji je imao uvid u snimku njihova razgovara. I da, prebacit će ga u ćeliju nalik na hotelsku sobu, s TV-om i hranom iz McDonald’sa, nutkao ga je. Možda će imati i studio u kojem će moći slikati. I, najvažnije, neće dobiti smrtnu kaznu za zločine koje prizna.
Bilo je to nešto što Little očito nije mogao odbiti, a jednom kad je progovorio više nije mogao prestati pričati. Ni crtati. Prvi put je, rekao im je, ubio na staru godinu 1970., ženu koju je upoznao u Miamiju. Posljednju žrtvu, Nancy, dokrajčio je 2005.
“Prestao je detaljno voditi računa nakon 84. žrtve”, rekao im je i dodao kako ih je “povrh toga, možda ubio još 10 do 20”. No, kako tvrdi, sve ih je obožavao.
“Volim ih ljubiti i grliti, znate. I voljeti ih”, rekao je istražiteljima koji su u zadnje dvije godine snimili 700 sati razgovora s Littleom, u kojima je on otkrivao niz detalja o svojim žrtvama. U nekim bi činjenicama pogriješio, no druge su bile one koje može znati samo ubojica.
“Imali smo slučaj u kojem nije bilo fizičkih dokaza, ali je on govorio o posljednjem obroku žrtve, koji je odgovarao podacima zabilježenima u obdukciji”, tvrde istražitelji. No, najmanje 30 žena za koje Little tvrdi da ih je ubio još uvijek nije identificirano – istražitelji ili nisu uspjeli pronaći ubojstvo koje bi odgovaralo Littleovu opisu ili je žrtva nikad utvrđena “Jane Doe”.
Lokalne vlasti u raznim dijelovima SAD-a i dalje rovare po starim slučajevima. U Las Vegasu nisu imali uspjeha, ni u Monroeu. U Savannahu su uspjeli – utvrdili su da je upravo on odgovoran za smrt 23-godišnje Frances Campbell čije je tijelo 1985. nađeno na hrpi smeća. U Los Angelesu istražuju njegovih 17 priznanja koja sežu u 1980-e, no težak je to posao. Tada je tamo djelovalo šest serijskih ubojica. Svi su ubijali na sličan način.
Pritom je malo reći da vremena nema. Najmanje dvojica muškaraca – jedan beskućnik i jedan s mentalnim sposobnostima 8-godišnjeg djeteta – služili su kazne upravo za ubojstva koja je počinio Little, a koja su im greškom pripisana.
U imaginarnoj igri života, u kojoj bi trebalo pogoditi tko bi mogao postati serijski ubojica, Little bi vjerojatno dobro kotirao. Rodio se 7. lipnja 1940. u Reynoldsu u državi Georgiji. Imao je, kako se sjeća, sedam ili osam godina kada je prvi put osjetio poriv da nekoga zadavi. Do petog razreda već je razvio opsesiju učiteljicom koja si je dodirivala vrat dok je predavala te je maštario kako davi pjegavu djevojčicu koju je poznavao.
Njegova maloljetna majka napustila ga je nedugo nakon što se rodio, a kao školarac je odrastao s rođacima u Ohiu. Bilo mu je 13 godina kad je prvi put uhvaćen u krađi. Dvije godine kasnije priveden je zbog provale, godinu nakon toga zbog upada u trgovinu namještajem. Bio je to tek početak bogate kriminalne karijere.
Naime, policija ga je tijekom njegova života uhićivala diljem cijele zemlje. Napad u Denveru. Korištenje usluge prostitutke u Kaliforniji. Pljačke u Philadelphiji, Los Angelesu i Phoenixu… Svako malo bi završio u zatvoru – ponekad tek na nekoliko mjeseci, ponekad na više godina. U svakom slučaju, nikada dovoljno dugo.
Unatoč brojnim prilikama da okrene list, zvijer u njemu uvijek bi se iznova budila (ili nikada nije ni zaspala) i hranila se novim krađama, silovanjima, napadima i ubojstvima. U zatvoru je završio najmanje 34 puta. No, ponekad bi ga isto tako jednostavno oslobodili optužbi, ili bi dobio manju kaznu ili bi ranije izašao na slobodu, često zahvaljujući tome što njegove ranjive žrtve nitko nije smatrao vjerodostojnima.
Naime, u miljeu u kojem je haračio svjedoke je bilo ili teško pronaći ili se nije moglo računati na to hoće li se pojaviti na sudu. Kad bi se i pojavili, porota im često ne bi vjerovala. Istodobno, tužiteljstvo bi tražilo nagodbu.
Primjerice, u San Diegu mu se sudilo da je u dva odvojena slučaja napao dvije žene u svom automobilu, Thunderbirdu. Obje su svjedočile protiv njega, ali obje su bile i prostitutke pa se on branio “da je njegov jedini zločin to da je prebio ženu u svađi oko transakcije vezane uz konsenzualni spolni čin”. Prošlo mu je – nakon 18 mjeseci je izašao iz zatvora.
Deset godina prije toga, 1976., policija ga je uhvatila u St. Louisu u sličnim okolnostima. Malo prije podneva 11. rujna 22-godišnja crnkinja, gola, u modricama i pretučena, manično je lupala po vratima jedne od tamošnjih kuća. Policiji je ispričala kako ju je zgrabio dok se vraćala s doručka, omotao joj crnu žicu oko vrata i prisilio da uđe u crni Chevy Impalu. Pretukao ju je do nesvijesti, a kad je došla k sebi prisilio ju je na oralni seks i silovao. Uspjela je pobjeći kad je zaspao. U roku od samo nekoliko minuta policija je locirala automobil na mjestu na koje je ona ukazala i pronašla ga kako hrče na stražnjem sjedalu. Zanijekao je da ju je silovao.
Branio se da joj je dao 20 dolara za seks i heroin i pravdao da se razbjesnio kad je ona predložila nešto oko seksa te da ju je “samo pretukao”. U automobilu su pronašli i njezinu odjeću i crnu žicu. Bio je uhićen i optužen za silovanje i sodomiju, no nije dobio ozbiljnu kaznu. Ona je pristala svjedočiti, no tužitelji su se bojali da joj porota neće vjerovati jer je ovisnica. Uz to, i sama je policija tvrdila da je ona prostitutka. Tužiteljstvo se na kraju odlučilo nagoditi. Dobio je 90 dana zatvora i 100 dolara kazne i bio vani do Božića. U tom je trenutku, priznao je kasnije, već ubio najmanje 12-ak žena.
Nekoliko puta se izvukao na taj način, primjerice kada je, šest godina kasnije, u Mississippiju, pronađeno golo tijelo 22-godišnje prostitutke. Njezina kolegica je istražiteljima ispričala kako je ubijenu upozorila da se drži dalje od bež vozila jer joj je muškarac koji ga vozi (Little) rekao za ostale prostitutke s kojima je radila “da su one tip koji voli oderati muškarca i da će ih ubiti ako dobije priliku”. Nažalost, 22-godišnjakinja je nije poslušala.
Nakon što su otkrili njezino tijelo, policija je zaustavila bež vozilo. U njemu su bili Little i njegova dugogodišnja partnerica u krađi, 27 godina starija Orelia Jean Forsey (koja je umrla 1987. godine). Njihov dvoje dugo su godina bili nerazdvojni, a ponekad su angažirali i pomoćnike. Jedan od njih, koji je svojedobno krao s njima, ispričao je istražiteljima kako bi Little, nakon što bi se smjestili u motel, krenuo “hvatati žene”. Vraćao bi se kasno ili iduće jutro, no nije pričao o tome jer je Orelia bila “ljubomoran tip”.
Uglavnom, istražujući slučaj mrtve 22-godišnjakinje, policija je pričala s još dvije njezine kolegice koje su rekle kako ih je muškarac nalik na Littlea pokušao zadaviti. Sve su predali sudu, no slučaj je odbačen.
“U to vrijeme u Mississippiju ako ste bili crnkinja i usred prostitucije ili ilegalnih stvari, te se zločine nije tretiralo kao zločine”, priznao je jedan od istražitelja. Danas se zna da su većina Littleovih žrtava, njih 68, bile Afroamerikanke.
Dva navedena primjera nisu bila niti izbliza jedina. Suluda se situacija dogodila i u San Diegu. Tamo je jedna žena prijavila da ju je muškarac koji je vozio Thunderbird zgrabio, zavezao ruke iza leđa, prisilio na oralni seks i gušio dok se nije onesvijestila. Njezino je mlohavo tijelo bacio iz vozila, a ona se pretvarala da je mrtva sve dok nije otišao. Nakon tog iskaza, tada mladi policajac Wayne Spees primijetio je upravo takvo vozilo. Kad mu je prišao, vidio je Littlea kako navlači hlače i zakopčava šlic te mu je ovaj počeo objašnjavati kako su se on i njegova supruga mirili nakon svađe. No, kad je malo bolje pogledao, Spees je na stražnjem sjedalu vidio pretučenu, krvavu, golu i zgrčenu ženu.
“Mislio sam da ju je ubio”, prisjetio se Spees u razgovoru s novinarima WP-a, nastavljajući kako je Little brzo promijenio priču. Počeo je tvrditi da je to ipak prostitutka koja ga je opljačkala te objasnio kako je nije silovao, nego da je “prebio boga u njoj”.
“Je li kučka preživjela?” čak je upitao Speesa, koji je bio uvjeren da će ovaj nakon toga ostati dugo vremena iza rešetaka. No, nije. Slučaj je na sudu ponovno otišao kvragu, svjedokinje su bile diskreditirane. Dobio je četiri godine. Nakon 19 mjeseci bio je na slobodi.
Svoju prvu žrtvu ubio je na posljednji dan 1970. godine. Zvala se Mary Brosley. Bila je krhka, anoreksična alkoholičarka koja se otuđila od svoje djece i ostatka obitelji. Šepala je nakon operacije kuka. Naime, jedan od njezinih ljubavnika ju je toliko jako bacio na pod da su joj pukle kosti. Little ju je upoznao u baru. Kad su bili u automobilu, ispričat će kasnije, divio se tome kako mjesečina obasjava njezin blijedi vrat.
“Imao sam želju. Snažnu želju da… je zadavim. Jednostavno sam, pretpostavljam, izgubio kontrolu”, ispričao je.
Kad su tri tjedna kasnije pronašli njezino tijelo, ono je bilo toliko raspadnuto da ga nije bilo moguće prepoznati niti je uz njega bila ikakva identifikacija. Stručnjaci su krivo procijenili da je riječ o ženi staroj između 50 i 60 godina te da je stradala prije dva mjeseca. Imala je i nešto alkohola u krvi pa su sumnjali da je možda umrla od toga. Na kraju su njezinu smrt proglasili “sumnjivom”, ali ne i u ubojstvom – unatoč činjenici da je netko zakopao tijelo.
Bio je to još jedan razlog zašto je Little birao upravo takve žrtve. U slučaju davljenja tragovi ostaju, pogotovo kad se radi o osobi koja je u punoj snazi. No, one koje je Little ciljao bile su često pod utjecajem droge ili alkohola, što znači da ih je bilo lakše ugušiti bez borbe. To je za posljedicu imalo i manje tragova nasilne smrti koji su, kako žrtve često nitko nije tražio, s prolaskom vremena i propadanjem tijela postali praktički neprimjetni.
Little se, povrh toga, i sam hvalio istražiteljima kako je izbjegavao osobe za koje bi bilo odmah jasno da su nestale.
“Neću otići u bjelačku četvrt i izabrati malu tinejdžericu”, rekao im je svojedobno.
Sve propuste i loše procjene koji su napravljeni u njegovu slučaju teško je uopće i prebrojati. Godine 1977. mlada je žena pronađena u Illinoisu potpuno gola. Na sebi je imala samo nakit. Policija je iz nekog razloga zaključila da je umrla u udaru munje. Golo tijelo 26-godišnje Jolande Jones pronađeno je pak 1994. godine u praznoj kući. Ispod njezina bedra policija je pronašla lulu za crack. Brzo su zaključili da se predozirala.
I ona je bila samo jedna od, kako je Little opisivao svoje žrtve, “sočnih plodova koje je mogao uživati bez kazne”.
“Vratio bih se ponekad u isti grad i ubrao si još jednu bobicu grožđa”, rekao je istražiteljima.
Oni strahuju da neke od njih nikada neće ni pronaći – da će one zauvijek ostati samo portreti na FBI-evoj listi koje je naslikao upravo njihov vlastiti krvnik, prenosi jutarnji.
