Prenosimo vam njegovu izjavu sa sajta “Lupiga“:
“Uskoro smo se počeli da se privikavamo na život u kući i oko nje (srećom imamo poveću terasu pa smo mogli da boravimo i izvan kuće), a izlaske smo ograničavali u principu na moje povremene odlaske u trgovinu, poštujući sve mjere opreza, nošenje maske i rukavica i obaveznu dezinfekciju prije ulaska u kuću. Dolaskom toplijeg vremena, otišli bi na poneki izlet sa djecom, ali uvijek smo poštovali propisane mjere i držali fizičku distancu.
Put za Pulu i zaraza
Došla je jesen i tada sam već znao da ću morati na put do Pule i da ću morati da riješim neke neodložne obaveze. Dogovorili smo se da idem sam, jer nisu vremena da putujemo sa djecom i izlažemo se nepotrebnim rizicima. Prvi vikend sam prespavao kod mame na selu, a zatim sam prešao u Pulu kod sestre, kako bi mi bilo lakše da obavim sve što je trebalo po gradu. Nisam se javljao nikome, osim nekim vrlo bliskim ljudima.
Bio je utorak, 13.10. kada sam otišao kod kuma na ručak, kao što to uvijek uradimo kada dođem do Pule. Sljedeće jutro me je nazvao i rekao mi da je imao temperaturu te da je išao da se testira na korona virus. Te večeri, poprilično kasno je bilo, javio mi je da mu je test pozitivan i da ide u samoizolaciju.
Do toga trenutka sam na cijelu tu pandemiju gledao kao na nešto što je prisutno među nama, ali nisam mislio da se to meni može dogoditi. Znao sam već za slučajeve kada su oboljevali članovi šire porodice i ljudi iz bliže ili šire okoline. Iz njihovih iskustava sam postao svesniji da je moguće pokupiti taj bijedni virus i u sasvim bezazlenim situacijama. Ali, sada se dogodilo meni.
Nisam znao jesam li zaražen ili nisam, ali sam svejedno odlučio da budem dvije sedmice u samoizolaciji, pa sam javio porodici i objasnio mojoj ženi Maji kakva je situacija. Moram da ostanem u Puli još neko vrijeme. Sestra je isto odlučila da ostanem u samoizolaciji i da ne rizikujem odlaskom na posao. Srećom, njen stan ima sve uslove da smo mogli da se “izvegavamo”.
Želim da napomenem da sam u ovih mojih 48 godina života rijetko odlazio kod doktora, ako izuzmem povremene ljekarske preglede radi potvrde o sposobnosti za rad. Tu i tamo je bila poneka prehladica ili povreda, ali smatram da sam dobrog zdravlja i nemam nikakvih hroničnih bolesti.
U petak uveče sam prvi put dobio temperaturu.
Lijekovi su pomogli u regulisanju temperature, ali nisam ništa htio da prepustim slučaju i ujutru sam se javio dežurnom epidemiologu, koji mi je dao uputstva i poslao me na testiranje u ponedeljak. Temperatura se uredno vraćala na 38-39 stepeni.
U ponedjeljak sam otišao na testiranje i uveče su mi javili da sam pozitivan te da se javim svojoj doktorki. Kada sam se ujutru čuo sa doktorkom i objasnio simptome, poslala me u bolnicu na dalju analizu.
Bolnica u Puli
U utorak, 20.10. došao je sanitetski prevoz po mene i odvezao me u bolnicu. Vozač je bio obučen u zaštitno odjelo i to je bio prvi put da sam shvatio implikacije tog odjeljenja i ozbiljnost cijele situacije. U njegovim očima sam, kroz zaštitne naočare, prvi put uočio taj oprez sa kojim se medicinsko osoblje odnosi prema oboljelima od korona virusa.
Nakon nekoliko testova krvi, smjestili su me u kovid odjeljenje izolacije, snimali su mipluća i dali mi cijevčicu sa kiseonikom. Dijagnoza je bila: obostrana kovid upala pluća. Polako sam počeo da se privikavam na činjenicu da nas obilaze doktori i ostalo osoblje isključivo u punoj zaštitnoj opremi. Tada sam mislio da će to potrajati nedelju ili dvije, te da ću biti otpušten kući.
Od ovoga trenutka počinje period kojeg se sećam samo u slikama, jer mi se zdravstveno stanje pogoršavalo i većinom sam ležao u krevetu. Mislio sam da sam na tom odjeljenju proveo samo jednu noć, te da su me ujutru poslali u bolnicu u Rijeci, nekih stotina kilometara dalje. Kako sam znatno kasnije rekonstruisao tok događaja, što iz razgovora sa Majom i doktorima, a većinom iz istorije poruka i poziva na telefonu, saznao sam da sam na tom odjeljenju ležao šest dana, te da su me u Rijeku poslali u nedjelju.
Te nedjelje je došla doktorka, predstavila se kao anesteziolog, i rekla da mi se stanje pogoršalo, te da će me pod anestezijom prebaciti u respiracioni centar u Riječkoj bolnici, kako bi mi olakšali disanje. Sve što sam tada tražio je samo da mi dozvole nekoliko minuta kako bih poslao poruku Maji da zna gde ću biti.
Zatim je došao mrak.
Po pričanjima koja sam čuo po izlasku iz bolnice, do Rijeke sam stigao živ isključivo zahvaljujući stručnom osoblju koje je bilo sa mnom u sanitetskom vozilu. Čim smo stigli u riječku bolnicu, odmah su me stavili na respirator.
Respirator i buđenje iz kome
Ne znam koliko je vremena prošlo. Polako sam počeo da postajem svjestan zvukova oko sebe i glasova koji me dozivaju. Posebno se sjećam umirujućeg glasa jednog doktora, koji mi je govorio da sam u bolnici, da se ništa ne brinem, te da su zvali žena i sestra i da mi kažu da ništa ne brinem. Govorio mi je da mislim na lijepe stvari, na ženu i djecu, te da se koncentrišam na disanje. Rekao mi je i da ne brinem, jer sam priključen na aparat koji će disati umesto mene ako ja to ne budem mogao.
Uslijedio je trenutak spoznaje da stvari zavise od mene i mog disanja. Sjećam se da sam pokušao da se smirim brojeći udisaje, ali ne mogu ni da pokušam da se sjetim kada sam odustao od brojanja. U jednom trenutku sam postao vrlo svjestan tube koja mi je bila u grlu i onemogućavala bilo kakav govor i otežavala gutanje. Svaki udah i izdah bili su popraćeni tihim, ali nevjerovatno umirujućim zvukom respiratora, nalik zvuku nekakvog ventila kada ispusti malo vazduha.
Nisam znao šta me čeka od toga trenutka naprijed. Nisam znao niti koliko je vremena prošlo. Nisam mogao da se pomjeram. Nisam imao dovoljno snage i to mi je bio znak da ležim već duže vrijeme.
Tada mi se stanje opet pogoršalo i opet su me uspavali. Ne želim previše da opisujem trenutke uspavljivanja jer one slike što su mi tada prolazile kroz glavu nije moguće opisati. Znam samo da me je bilo strah i sa sam pokušavao svašta kako bih potisnuo te slike. Pokušao sam da mislim na lijepe stvari, pokušao sam da se prisjetim slika svoje porodice, ali uporno su mi dolazile uznemirujuće slike. U jednom trenutku su se sve te slike istopile, a zamijenila ih je slika moje Maje, koja je jednom rukom držala moju ruku, a drugu mi je držala na grudima. I smiješila mi se utješno, iako zabrinuto. Umirila me i bila je sa mnom sve dok nisam zaspao.
Opet je došlo svjetlo, sa periodima uznemirujućih slika, koje bi Maja redovno otjerala i umirivala me.
Strah od snova
U počertku nisam mogao da otvorimi oči, već sam samo vidio svjetlo i čuo zvukove oko sebe. “On se budi!”, čuo sam glas. Čuo sam i da me dozivaju, ali nisam mogao da reagujem. Prošlo je neko vrijeme i desno oko mi se lagano otvorilo i mogao sam da vidim obrise osoba koje se zaposleno kreću po sobi u kojoj sam ležao. Prošlo je neko vrijeme dok nisam otvorio i drugo oko. Nije baš pomoglo, jer sam sada sve vidio duplo. Tada su me primijetili da sam budan i okupili se oko mene. Vidim samo zaštitna odjela, zaštitne naočare i vizire i maske. Razaznajem u magli da neki od njih imaju napisana imena na vizirima, ali nisam u stanju da pročitam. Pokušavam da im zapamtim oči, bezuspješno. Mislim kako su ovo ljudi koji su me spasili, a neću ih znati niti pozdraviti na ulici ako ih ikada sretnem.
Opet čujem umirujuće glasovi doktora. Kažu mi da napredujem i da mi je bolje, ali da ću još neko vrijeme biti sa njima. Pokušavam da komuniciram očima, ali to nije jednostavno. Nismo se unaprijed dogovorili ni za kakve signale. Pitaju me smeta li mi tuba u grlu. Potvrdno sam zatreptao.
Osjetio sam da su mi ruke vezane. Nisam se uzrujavao, znao sam da je to za moje dobro. Dvije medicinske sestre su stajale pored mog kreveta i raspravljale kako bi mogle da mi odvežu ruke sada kada sam budan. Nekako sam uspio da podignem kažiprst desne ruke i signaliziram da ne želim da me odvežu. Brinuo sam se da ne učinim nešto u snu, da ne počnem da čupam sve te cijevčice koje su bile u meni. Nisam tada znao da nemam snage ni da podignem ruku, a kamoli da nešto čupam.
Mislim da nisam previše spavao naredne noći. Bojao sam se psihodeličnih snova, bojao sam se pogoršanja situacije. Bojao sam da zaspem. Imao sam neki osjećaj da imam kontrolu nad sobom ako ostanem budan. Gledao sam u sat na zidu i njegove mutne obrise i pokušavao da pratim kretanje kazaljki.
Kroz glavu su mi prolazile svakakve misli. Hoću li ikada više vidjeti svoju Maju i djecu? Naravno da hoću, sam sam sebi govorio. Ne dam se još. Imam još mnogo toga da dam, mnogo toga da napravim. Nisam još nikada svog starijeg sina Tomu vodio na kampovanje. To treba da ispravim. Imam toliko toga da kažem Maji, samo da dođem kući. Ništa mi drugo nije bilo bitno, samo želim da se vratim svojoj porodici.
Lijepo dišete
Sjećam se da mi je jedna medicinska sestra rekla da imam povjerenja u njih i da dopustim da mi se tijelo odmara. Uspio sam da podgnem palac desne ruke kao potvrdu. Vjerovatno sam tada zaspao. Nisam imao pojma koliko je vremena prošlo dok sam bio u komi. Sigurno tri ili četiri dana. Zapravo ih je prošlo devet.
Sljedećega dana (kasnije sam saznao da je to bio utorak), oko mene su se okupili doktori i rekli mi da lijepo dišem samostalno te da će me skinuti sa respiratora. Odmaknuli su krevet od zida, jedna doktorka se zavukla meni iznad glave i izvadila mi je tu tubu iz grla. Kakav je to neugodan osjećaj i kakvo olakšanje u istom potezu. Uzdahnuo sam i čuo si glas, dubok i hrapav. Nisam znao da li da se smijem ili plačem.
Osjećao sam neopisivu žeđ. Rekli su mi da je to normalno i dali su mi malo vode. To malo tečnosti sam osjećao kao bujicu koja mi je prošla kroz grlo.
Stavili su mi masku sa kiseonikom. Prekrivala mi je cijelo neobrijano lice, kao ronilačka maska na naduvavanje. Kroz mene je prolazila svežina kiseonika i odjednom je sve bilo malo lakše. Nije prošlo dugo i jedan doktor je rekao kako vjeruje da mogu da me prebace na manje restriktivnu masku, koja mi je prekrivala nos i usta, a imala je nekakav balon na dnu koji bi se napunio kiseonikom. To je bilo mnogo podnošljivije. Sada sam mogao već i da kažem poneku riječ.
Dobio sam špric sa vodom i cijevčicom koja mi je bila u ustima. Tako sam mogao da doziram vodu gutljaj po gutljaj. Nisam smio da pretjeram sam pazio da između gutljaja prođe barem pet minuta. Taj sat na zidu je tako sporo išao. Jedno “punjenje” mi je tako potrajalo oko 45 minuta, a zatim bih zamolio da mi dopune vodu.
Ta cijevčica sa vodom znala je da mi ispadne iz usta. Tek tada sam shvatio koliko sam nemoćan. Pokušavao sam da podignem ruku do usta i uguram cijevčicu nazad, ali nisam nikako uspio da pogodimotvor usta. Srećom, neko bi uskoro ušao u sobu i pomogao mi. Ne mogu da opišem koji je to osjećaj bio kada sam prvi put uspio da ubacim cijevčicu u usta. Mislim da sam i glasno opsovao.
Telefonski poziv
Došlo je jutro i redovna vizita. Pregled ultrazvukom mi se činio kao da me neko pritiska punom težinom čizme na grudnom košu. Znao sam da to nije tako i da sam samo osjetljiv, ali jedva sam čekao da se ti pregledi završe.
Neko me je pitao treba mi li štogod. Kao iz topa sam pitao mogu li da dobijem nekakav jogurt ili nešto slično. Samo sam čuo glas jednog od tehničara: “Hoće čovjek jogurt – dajte mu jogurt!” Gutljaj po gutljaj, imao sam osjećaj kao da sam poslužen finim delikatesima na nekoj raskošnoj gozbi. Toliko mi je prijalo.
Prišao mi je doktor i pitao da li želim da se čujem telefonom sa nekim. Totalna nevjerica i samo sam potvrdno klimnuo glavom. Pita me je za broj i u tom trenutku shvatam koliko smo robovi tehnologiji. Svi brojevi su mi u telefonu. Telefon je vjerovatno ostao u Puli. Panično pokušavam da se sjetim nekog broja i doktor je morao da me umiri. “Naći ćemo broj”, govorio je, “ništa ne brinite”. Prisjećam se maminog broja i izdiktiram ga doktoru. Zvoni. Prislanja mi telefon na uho i čujem mamu. Javim se. Ne znam šta smo pričali, bilo je kratko, ali napokon poznati, topli glas. Bilo je suza na obje strane.
Ne znam koliko je prošlo vremena. Doktor je ponovo prišao sa telefonom i rekao da me zove žena. Prislonio mi je slušalicu uz uho i samo sam proustio “hej”, a zatim sam uživao u njenom glasu. Čujem kako joj drhti glas, kako je zabrinuta i pokušava da bude smirena, govori mi da ništa ne brinem, da je kod njih sve u redu, da su ona i deca dobro i da ja samo treba da mislim na svoj oporavak i disanje. Taj poziv mi je bio sve na svijetu. Ništa mi nije bilo važnije od toga.
Danju su puštali muziku u sobama. Lagano, sasvim nenametljivo. Bilo je tu rokaa iz osamdesetih i devedesetih, Prljavog Kazališta, Crvene Jabuke, Bijelog Dugmeta, ali i Olivera Dragojevića. Oliver mi je nekako najbolje odgovarao u cijeloj toj situaciji. Treba slušati više Olivera, njegove pjesme lječe.
Dodir i topla riječ
Jedna od dnevnih aktivnosti koju sam sa veseljem iščekivao je bio dolazak dvije fizioterapeutkinje, koje su mi pomagale da se razgibavam u ležećem položaju. Vječito vedre i nasmijane, uvijek dobre volje i pričljive. One su mi donosile čaj! Obična voda me pomalo već zamarala. Te vježbe su vodile prema tome da ojačam ruke. Tada sam već mogao da kontrolišem pokrete obje ruke, ali nisam imao snage da podignem obje ruke odjednom. O sjedenju ili ustajanju sam mogao još samo da sanjam.
Gledajući unazad na sve to, mogu da izrazim samo svoju veliku zahvalnost doktorima i svom osoblju. To su ljudi koji su sa tolikom profesionalnošću i smirenošću pristupali svakom pacijentu. Uslovi u kojma rade su vrlo teški, zaštitna odela im otežavaju disanje, nerijetko im se zamagle naočare ili vizir, vruće im je. Ništa ih to nije smetalo da mi i dalje daju osjećaj sigurnosti i mirnoće, jer sam znao da sam u dobrim rukama. Hvala vam, ljudi.
Jednom me je jedna od medicinskih sestara pitala treba li mi nešto. Samo sam pružio ruku i ona ju je prihvatila, sjela do mene i pričala mi nekoliko minuta. Na kraju mi se zahvalila što sam je podsjetio na to da su, osim što idu od pacijenta do pacijenta sa terapijama i ostalim rutinskim poslovima, ponekad potrebni ljudski dodir i topla riječ. Pa makar i kroz dva ili tri sloja rukavica i masku.
Zatim sam je zamolio da dobijem olovku i list papira, jer bih volio da zapišem neke misli. Vratila se za nekoliko minuta sa par presavijenih listova papira i hemijskom olovkom. U početku mi je bilo jako teško da pišem. Slova su išla ukrivo, pijano, papir mi je klizio, ali uz malo uporne vježbe i to se popravilo. Tako su nastale prve zabilješke koje su dovele do ovog teksta. Čak sam i crtao skice nekih stvari koje sam zamislio da u budućnosti želim da napravim. Uz papir i olovku vrijeme mnogo brže prolazi.
Ubrzo su me preselili na drugo odjeljenje. I dalje je to intenzivna njega, ali su pacijenti u manje kritičnom stanju. Tamo sam proveo nekoliko dana, mogli smo i da razgovaramo, a dobijao sam i prve normalne obroke. Kako još nisam mogao samostalno da jsedim, jeo sam u poluležećem položaju. Medicinska sestra je morala da me hrani, jer ni to još nisam mogao sam. Na tom odjeljenju nije bilo telefona sa spoljnom linijom i nisam mogao da se čujem sa svojima.
Polako je vrijeme prolazilo i meni je bilo sve bolje. Smanjivali su mi protok kiseonika, što je značilo da se oporavljam. Fizioterapeutkinje su nas obilazile redovno, došli smo čak i do toga da sam, uz njihovu pomoć, uspio da sjednem. Radili smo vježbe disanja. Nikada nisam pomislio da ću morati ponovo da učim da dišem i hodam. Takve situacije su me navele da shvatim kolika je privilegija to obično disanje i koliko se ono uzima zdravo za gotovo. Gledam druge pacijente dok vježbaju i za trenutak me hvata ljubomora kada shvatim da neki od njih mogu i da ustanu. Neka, to samo znači da se oporavljaju i da je i njima bolje. Ustati ću i ja, samo treba vremena i truda.
Prelaz na drugo bolničko odjeljenje
Došlo je vrijeme da me prebace na malo slobodnije kovid odjeljenje, u bolnicu na Sušaku u Rijeci. Vožnja sanitetskim vozilom mi se činila kao izlet. Napokon sam osetio svež vazduh i Sunce na sebi.
Odjeljenje na koje sam došao je bio drugačiji od ovoga na što sam do sada navikao. Doktori i medicinske sestre nisu konstantno prisutni u sobama, već periodično ulaze, daju terapiju, dijele hranu, presvlače nam krevete. Velika je prednost što mogu da razgovaram sa drugim pacijentima. U jednom trenutku ima nas šestero u sobi, neki su tu iz sasvim drugih razloga, ali moraju da ostanu neko vrijeme jer su testirani pozitivno na korona virus. Vreme je tako brže prolazilo.
Fizioterapija se nastavljala svakodnevno. Moj domet je tada bio da ustanem iz kreveta na minut ili dva, kao i napravim dva mala koraka naprijed pa nazad. Strašno mi se vrtelo u glavi i morao bih odmah da sednem i odmorim. Fizioterapeut mi je govorio da je to normalno, s obzirom što sam sve prošao, te da sam još i dobar. Dao mi je do znanja da će oporavak biti dugotrajan i da treba da budem uporan.
Po dolasku na to odjeljenje, zamolio sam čovjeka koji je ležao u krevetu do mene, da nazovem kuću. Nazvao sam mamu, izdiktirao informacije gdje sam i pitao može li da se sredi nekakav telefon da mogu redovno da se čujem sa Majom i njom. Sljedeći dan je stigao telefon. Maja je javila prijateljima u Rijeci gdje sam i što mi treba i sve je stiglo prije nego sam se nadao. Do tog trenuka se sav moj imetak sastojao od hemijske olovke i par listova papira. Sada mi se otvorio cijeli svijet. Iako to nije bio moj telefon i nisam imao sve kontakte, kao ni pristup svojem mejlu niti društvenim mrežama, imao sam direktan kontakt sa Majom, mamom, sestrom i kumom. I mogao sam da pročitam vijesti i pogledam ponešto na Jutjubu. Dobio sam i nekoliko majica i potkošulja. Dobar je osjećaj biti obučen, makar djelimično.
Nakon nekoliko dana su mi najavili da će me poslati nazad u bolnicu u Puli, kako bi se obavile još neke analize i kako bi se i fizički oporavio za odlazak kući. Preplavio me osjećaj olakšanja i sreće. To je bio prvi ozbiljniji nagoveštaj da se ova moja bolnička epizoda bliži kraju.
Sljedećih nekoliko dana sam proveo u iščekivanju, vježbanju, te sam čak i pročitao cijel “Otok sa blagom” Roberta L. Stivensona, na engleskom. Neke noći su bile duge i bilo je teško zaspati. U početku je to bilo zbog tišine. Bilo mi je teško zaspati jer nisam čuo zvukove svih onih monitora i aparata koje sam do tada slušao.
Povratak u Pulu
Bio je ponedjeljak ujutru kada je jedna od doktorki rekla da me skinu sa dodatnog kiseonika. Tada sam već imao samo cijevčicu sa kiseonikom na nosu i primao sam samo dva litra kiseonika.
U utorak je po mene došao sanitetski prevoz i krenuli smo za Pulu.
Već sljedeći dan mi je sestra poslala moje stvari. Napokon. Želim da napomenem jednu stvar koja mi je izazivala najveću nelagodu, a to je da sam do toga trenutka sve vrijeme bio u pelenama. Morali su da me presvlače i čiste. Sada sam napokon to mogao sam da uradim i da obučem čisti veš. Ko nije probao, ne zna kako je to dobar osjećaj i koliko samopouzdanja to vraća.
Slijedi period analiza i nalaza. Doktorka je dolazila do mene čim bi primila neki nalaz i objašnjavala mi ih, kao i obaviještavala da se situacija normalizuje i da me neće još dugo držati u bolnici, već ću moći na kućnu njegu. Već sam znao da sam u bolnici mjesec dana. Dug je to period i jedva sam čekao da izađem, ali nisam još bio fizički spreman na to.
Sa mojim stvarima je stigao i moj mobilni pa sam proveo dosta vremena hvatajući “zaostatke”, javljanje svima koji su slali poruke podrške. Ljudi moji, hvala vam svima, te poruke su mi mnogo značile, kao i saznanje da moja porodica ima punu podršku rodbine i prijatelja.
Svaki dan su me po dva puta obilazile fizioterapeutkinje i vježbali bismo. Prvo vježbe disanja, a zatim ustajanje iz kreveta i lagana šetnja. Prvo do prozora i nazad. Zatim malo po hodniku. Dva puta dnevno, jednom 10 metara, drugi put 20. Jednom sam zatražio da hodamo po hodniku sve do aparata za kafu. Uzeo sam jednu novčanicu sa sobom, kupio kafu i slavljenički odšetao nazad u krevet. Od tada sam već mogao i samostalno da prošetam i svaki dan bih otišao po kafu negdje prije ručka, a ta do polovine napunjena mala plastična šoljica kafe bi mi potrajala do iza večere. Više je to bilo dokazivanje nego potreba za kafom.
Jedno popodne mi se na ulazu u sobu pojavila jedna medicinska sestra i rekla “Boris! Ja sam Suzi…” Moja sestrična me potražila i shvatila da sam na istom spratu gdje i ona radi, samo drugo odjeljenje. Tu su me u potpunosti preplavile emocije. Nakon mjesec dana napokon sam ugledao neko poznato lice – neko “moj”. Od tada me obilazila prije nego što bi došla u smenu, koliko god je mogla. Hvala ti, Suzi.
U utorak, 24.11. doktor je odobrio da mogu da odem na kućnu njegu.
Trideset i pet dana je prošlo otkako sam otišao u bolnicu. Prvo sam bio šest dana na odjeljenju, kojih se baš i ne sjećam, zatim sam 10 dana bio spojen na respirator (od toga sam devet dana bio u komi), a ostalo vrijeme sam proveo na nekoliko odjeljenja u riječkoj i pulskoj bolnici.
Izlazak iz bolnice
Javio sam se sestri i ona mi je organizirala prevoz do mame. Oko sat vremena prije nego što će me otpustiti iz bolnice obukao sam se, spakovao stvari i čekao. Došao je nosač sa kolicima, ali sam na njih samo stavio svoje stvari i, držeći se za ručke od kolica, polako i uzdignute glave došao do lifta, a zatim i do izlaza iz bolnice, gdje me dočekao Davor, te nas je mojim autom odvezao kod mame na selo, dvadesetak kilometara od Pule.
Tu sam i sada dok ovo pišem. Čisti vazduh, redovne šetnje i vježbe disanja dovele su do toga da sam se već sasvim dobro oporavio, ali svjestan sam da će do potpunog oporavka trebati još nekoliko mjeseci.
U bolnici sam izgubio 15 kilograma. Mišići se polako vraćaju u funkciju, nadoknadio sam već nekoliko kila, ali još sam daleko od nekog trčanja ili većeg fizičkog napora. Domet mi je šetnja od kilometar ili dva, penjanje stepenicama na prvi sprat i odskok od zemlje u visini oko 10 centimetara. Bitno je da svakim danom sve ide na bolje i jedva čekam taj sve bliži dan, kada ću moći na put i ponovo zagrliti moju Maju i djecu.
