Ana Cvejić (20) iz Beograda opisala je svoju borbu sa korona virusom. Već šest godina je dijabetičar, što je dolaskom Kovid-19 svrstalo u rizičnu kategoriju.
“Ja sam preživjela pakao, svi su u apsolutnom šoku i pitaju se kako sam izašla iz tako lošeg stanja. Međutim, evo me, izliječile su me psiha, vjera i ljubav”, ovako za “Blic” počinje svoju priču Ana, koja je korona virus osjetila na svojoj koži, i to u njegovom najcrnjem izdanju.
“Bila sam zbunjena, od toliko informacija imala sam osjećaj da virus postoji i u vazduhu. Sve mjere sam poštovala kako bih najviše zaštitila svoje najbliže, a onda zatim, znajući da spadam u rizičnu grupu, još više sam vodila računa. Apsolutno niko u mom okruženju nije bio zaražen ni u jednom talasu, niti sam uspijevala da čujem tuđa iskustva iz prve ruke. Kako je vrijeme prolazilo, nisam više znala šta da mislim, opuštenije sam se ponašala. Znate, više ne znate u šta da vjerujete. Voljela bih da sam tada imala ovo razmišljanje – govori djevojka.
“Nisam znala šta me je snašlo”
Iako joj ni danas nije jasno gdje se zarazila, kada je osjetila prve simptome, kako kaže, jednostavno je znala šta se dešava.
“Kod mene je to sve brzo išlo. Užasan bol u grlu, malaksalost, kašalj, temperatura – to su bili prvi simptomi od kojih su mi odmah krenule suze, iz straha da nekome ne prenesem, da neko zbog mene ne završi u teškom stanju. Zbog dijabetesa, odmah smo reagovali. Otišla sam u kovid ambulantu, rekli su “ništa strašno”, pluća čista, ali imala sam sve simptome. Uradili su test i CRP, koji je bio povišen, pa su me poslali kući da čekam ostale rezultate, rekavši da se vratim ako se stanje pogorša”, prepričava Ana.
Međutim, kako su se dani nizali, pojavili su se novi simptomi. “Srce lupa kao ludo, čudno dišem i hodam, ne mogu da jedem, a glava puca”, bio je alarm da bitka tek predstoji, ali ova mlada djevojka nije se odmah dala.
“Stanje na momente bolje, ja opet vesela. Kažem: “Ma, biće sve u redu”. Uvijek sam pozitivna i nasmijana. Smirujem otkucaje svog srca, ali ono jednostavno neće da sarađuje. Tada dobijam rezultat PCR – NEGATIVNA. Mislim: “Kakvo olakšanje, neću nikoga zaraziti”. Kreće povraćanje i shvatam da ponovo moram kod ljekara. Odlazimo u Urgentni centar. Čekanje – svaki minut kao sat. Nakon par sati pregleda, snimanja pluća, ultrazvuka abdomena presvlače me i smještaju na odjeljenje, odakle sam brzo prebačena kao “potencijalni kovid pacijent”. Dolaze rezultati – pluća i dalje čista, ultrazvuk uredan, ali POZITIVNA na koronu – prisjeća se.
“Hej, pa kako kraj? Ja volim život”
Kako kaže, tih dana joj je toliko bilo loše da se ne sjeća svih događaja. Zna da joj kašalj nije davao mira, ali i koliko se medicinsko osoblje borilo za njeno zdravlje.
“Šalju me dalje iz UC, dolazi hitna pomoć po mene. Kakvi su to ljudi! Odmah su mi podigli raspoloženje. Shvatam da je stanje ozbiljno, ali ne plašim se ni u jednom trenutku. Kreće bockanje sve vrijeme, antibiotici, infuzije… Cijelu noć upaljeno svjetlo samo zbog mene, tri sestre trče, svaka mi nešto priključuje. Na kiseoniku sve vrijeme. Već mi je muka od svega, ne znam šta se dešava. Ja, uvjiek nasmijana, ni za živu glavu ne bih pomislila da će se nešto loše desiti, u tom momentu, bila sam sigurna da je to kraj. Hej, pa kako kraj? Ja volim život – prisjeća se djevojka svojih najcrnjih misli.
Ponovljene analize uskoro pokazuju jaku dvostruku upalu pluća, vodu koja se razlila između pluća i srca i uvećano srce.
“Kreće borba za dah, srce hoće da iskoči, ljekari uspaničeni, shvatam da nešto nije u redu. Uspavljuju me i stavljaju na respirator. Tako sam provela 18 sati, anesteziolog je primijetio da se borim, da se ne dam i rekao je: “Ovo dijete će se samo izboriti, skidajte je s respiratora”, tako su me probudili. Prvo što čujem je da su svi dobro i da brinu za mene, čujem da imam pozdrave od pjevača Đanija i Emine Jahović, a srce hoće da mi pukne. Osmijeh se vratio – svjedoči Ana.
Nakon osam dana na intenzivnoj njezi, prebačena je na odjeljenje endokrinologije, na kojem je provela još četiri dana. Nakon svega što je organizam pretrpio, trebalo je stati na noge po prvi put.
“Javio se jako čudan osjećaj. Napravila sam par koraka kada su se noge zatresle i počela vrtoglavica. Nisam mogla ni da zamislim da ću opet moći lijepo da hodam, prije sam trenirala i prelazila po nekoliko desetina hiljada koraka dnevno, a sada ne mogu sama ni do kupatila”, kaže Ana.
Ubrzo je otpuštena na kućno liječenje, a oporavak teče polako, ali sigurno.
“Kada se prisjetim šta sam sve prošla, suze mi same krenu. Ne mogu da vjerujem da sam i ovo preživjela i izašla iz svega. Niste ni svjesni koliko ste sretni i da treba da cijenite sve sitnice koje ne primijećujete. Ono što nikada neću zaboraviti jesu ljekari i sestre, čistačice i spremačice. Nema osobe koja nije brinula o meni, niko nije prošao pored vrata, a da nije ušao da me pozdravi, pomazi i pita kako sam – svi su znali šta se desilo Ani Cvejić. Hranili su me ljubavlju i izliječili, i zato im hvala. Ono što ja znam jeste da su mene psiha, vjera i ljubav izlečile”, prisjeća se Ana.
Nakon svega što je prošla još uvijek pokušava da sastavi sve delove slagalice. Nekih momenata se i ne jseća, ali, kaže, tako je i bolje.
“Saznala sam od doktorke da sam je čak pitala: “Doktorka, da li ja umirem?”, dok mi je prepričavala šta se izdešavalo rekla mi je: “Ančice, dušo draga, ja nisam znala šta da ti kažem tada”, zaključuje Ana, ponavlja: “Ipak sam tu!” i dodaje da je snaga uma jedno veliko čudo, prenosi “Stil“.
