Ogorinac tvrdi da rodni grad pod Kozarom iz kojeg je otišao tokom rata, ne bi mijenjao za Chicago, ali ni za Saarbrücken u Njemačkoj, gdje je također živio nekoliko godina, prije odlaska u Ameriku, piše “Srpskainfo“.
Nostalgija, stare navike, davno iskovana prijateljstva i zavičaj su ga podstakli da se zauvijek vrati.
– Odavde sam tokom rata otišao “glavom bez obzira”, pješke preko rijeka, šuma i močvara stigao do Zagreba. U Njemačkoj sam proveo nekoliko godina, tu dočekao suprugu Borislavu i sina Anela. Bilo mi je dobro u toj zemlji, nisam gotovo ništa radio, a sve smo imali – započinje Mustafa, pored tople peći u kući koju je sam obnovio, priču o svojim putešestvijima.
Tragao je, prisjeća se, za boljim i sretnijim životom, ali ga nigdje nije našao…
– U Americi sam bio kućni majstor u stambenom bloku. Dobro sam zarađivao, nisam brinuo o novcu, jer ga je moja porodica imala sasvim dovoljno, čak više od toga. U Chicagu imam rodbinu, sestru, braću, zemljake… Neupućeni bi povjerovali da sam imao sve za sretan i bezbrižan život, ali nije tako – uvjerava nas ovaj Dubičanac koji je 1967. godine iz Slovenije i tadašnje Jugoslavije pobjegao preko granice, u emigraciju u Italiju.
Proveo je nekoliko dana u Trstu, patio, a potom se prijavio tamošnjim vlastima, moleći da ga vrate u domovinu.
– Moj nemirni duh uvijek me, tjeran nedaćama kao što je bilo u posljednjem ratu, snažno podsticao na odlaske u svijet, a nostalgija vraćala ovamo, tu gdje sam rođen, odrasto i spoznao sve životne ljepote – opisuje Mustafa Ogorinac svoju stalnu čežnju.
U Kozarskoj Dubici živi sam, ali samoću, veli, ne osjeća. Kada je odlučio da se iz Amerike vrati u BiH, da se oprosti od Chicaga i porodice, nije imao dilema. Odluka da krene nazad bila je jača od svih argumenata koje su mu nudili supruga i sin.
– U Americi mi je džep bio pun, ali duša prazna. Nema naših običaja, kafanskog života, iskrenog prijateljstva, niko čovjeka ne uvažava, niti pomaže u nevolji. Nisam imao sagovornika, nikome da se požalim, pohvalim, posvađam, ništa… Svako se u svoj posao i svoj kompjuter zadubio, pa ništa oko sebe ne vidi niti čuje – samouvjereno Mustafa Ogorinac iznosi svoje stavove.
U Americi su ostali njegova supruga i sin s kojima redovno održava kontakte. Ovdje živi od 206 KM penzije koju je prije rata zaradio u tekstilnoj industriji. Dodatno se bavi trgovinom garderobe koju doprema iz Njemačke. U dokolici, društvu u dubičkim kafanama, na pijaci i drugdje priča o Americi i svojim putovanjima, tuđem svijetu i tuđim ljudima.
– Iz Chicaga sam do Philadelphije putovao vozom, a potom devet dana brodom do Liverpoola. Tu sam boravio nekoliko dana, išao na utakmice “Liverpoola” i “Manchestera”, a potom preko Pariza i drugih evropskih gradova u kojima se igra najbolji fudbal, stigao u Dubicu. Tu nema naročitog fudbala i utakmica, ali ima čaršijske ljepote, ima društva kao nigdje u svijetu – kaže sagovornik.
Svaka Mustafina priča začinjena je fudbalom, jer je to njegova velika ljubav. Bio je na tri svjetska prvenstva i mnogim važnim utakmicama. Safeta Sušića smatra najboljim jugoslovenskim fudbalerom, a u isti nivo stavlja i Dragana Stojkovića Piksija.
Na svjetskoj sceni bez premca je Messi, smatra Ogorinac koji se divi i Peleu, Maradoni, Ronaldu, Ibrahimoviću… Seoski fudbal, veli, odavno ne prati, nakon što je u navijačkoj grupi dubičkog “Borca” imao loše iskustvo na utakmici protiv “Sloge” u Gornjim Podgradcima.
-Tada su nas napali domaći navijači od kojih smo teškom umakli u Kozaru, pa stigli kući dan kasnije preko Kozare. Zar tu da stradam, a svijet prođoh bezbjedno? Zato ne idem više na seoske utakmice – odlučan je Mustafa.
Mustafa smatra da je Jugoslavija bila najbolje uređena, socijalno uravnotežena, nacionalno tolerantna zemlja.
– Moj otac je govorio da je svako za dan mogao zaraditi dovoljno za jednomjesečni život i da gladnih, nesrećnih i potištenih nije bilo – podsjeća Ogorinac, čiji su preci stradali u Jasenovcu, borili se u partizanima, a braća i rođaci tokom posljednjeg rata bili pripadnici VRS, ali i proganjani od tadašnjih vlasti, piše “Doznajemo“.
