Glumica Rialda Kadrić, najpoznatija po ulozi Marije iz “Žikine dinastije” preminula je iznenada sinoć u 57. godini u Atini gdje je u posljednje vrijeme i živjela, potvrdio je njen prijatelj.
Istu informaciju dobio je i jedan od producenata nastavka “Žikine dinastije” u kojoj je trebalo da igra. Ovaj legendarni filmski serijal začet je 1977. s filmom “Lude godine”, a poslije tri decenije Rialda je trebalo ponovo da glumi Mariju. Nažalost, zbog njene iznenadne smrti, ovo neće biti moguće.
Pokojna glumica, inače, završila je svjetsku književnost, a kasnije i master studije, i gluma nije postala njeno zanimanje. Devedesetih se otisnula u London, odakle je za RTS slala kolumne i radio-priloge, a potom sarađivala sa Bi-Bi-Sijem i Glasom Amerike. Radila je kao uspješan psihoterapeut, sa dugogodišnjim iskustvom. U nastavku možete pročitati jedan od njenih posljednjih intervjua, u kojem je govorila o tome zašto ponovo želi da igra Mariju u novom nastavku “Žikine dinastije”.
Iz ove vizure, pijre svega profesionalne, čini li vam se da se i humor u međuvremenu promijenio?
– U posljednje vrijeme uočavamo sve veći nedostatak humora, pa i živosti čovjeka da ga prepozna u svakodnevnim situacijama i reaguje kao životinja koja se smije. Drago mi je što Milena Marković, fantastični pjesnik i pozorišni stvaralac, sada inicira tu kapislu za smiješnu stranu naše egzistencije i traži je u porodičnim odnosima. Ljudi su se identifikovali s familijom Žike Pavlovića i Milana Todorovića, oni su zapravo “progovarili” o tome koliko porodica utiče na odnos pojedinca prema društvu.
Od sedamdesetih i “Ludih godina” mnogo toga više nije isto, drugačiji su i porodični odnosi?
– Ako gledamo šta se sada događa, onda uzroke treba tražiti u vremenu u kome ih nismo uočavali, ali su se tada stvarali. Moja junakinja Marija nema kontakt sa roditeljima zbog njihove opsjednutosti prestižom, snobizmom, klišeima i lažnom egzistencijom. S druge strane je Žika Pavlović, koji u svojim poznim godinama odlazi da radi ponovo kao gastarbajter, što i simbolički nešto govori… Njegov “vodoinstalaterski” humor terapetski djeluje na nas. Uostalom, i moj posao je sličan: psihoterapeuti su “vodoinstalateri” ljudske duše. Kroz Gidrin humor otkriveno je mnogo toga o našem porodičnom i društvenom životu. Dao nam je priliku da se sebi nasmijemo, ali i da se u sebe, nekako, zagledamo.
Da li je danas oštriji sukob među generacijama nego ranije?
– Ako tadašnja Marija nije mogla svojim roditeljima da kaže da je ostala u drugom stanju, očigledno je da su već u tom vremenu (koji mnogi smatraju mnogo boljim od ovoga sada) počeli da nestaju narativi: roditelji nisu mnogo razgovarali sa djecom. Danas je još gore zbog toga što rapidni put ka digitalizaciji shvatamo kao otuđenje, umjesto da prepoznamo pozitivne strane. Nije kriv internet što majka ostavlja svoje dijete pred televizorom ili kompjuterom. Problem je što roditelji ne razgovaraju dovoljno sa djecom. Marijini roditelji bili su, zapravo, protagonisti današnje lažne slike dobrostanja i jedne, čini mi se, bolesti srpskog društva: potrebe za prestižom. To se prepoznaje i po kontradiktornom odnosu prema Evropi. S jedne strane joj zavidimo i mrzimo je, a s druge želimo da joj pripadamo. U međuvremenu, izgubili smo autentičnost, umijeće da živimo sa sobom i drugima, pa i članovima naše porodice.
Poslije toliko godina prihvatili ste ulogu Marije?
– U životu prihvatam ono što za mene kreira pozitivno iskustvo. A to je, prije svega, komunikacija, rad s ljudima koje cijenim i koji mi prijaju, izazivaju da stvaram nešto novo, učim i, naravno, da se sa njima mnogo smijem.
Znači li to da vam je humor i privatni i profesioalni imperativ?
– Cilj terapije je reparacija. Vrlo često pominjem japansku vještinu krpljenja grnčarije: zlatom se ispunjavaju pukotine. Mogućnost da stvarate kontakte iz kojih izvire humor, znači praviti zlatne reparacije u svojoj duši i odnosima. A to je za mene mnogo velika stvar, piše “Srbija Danas“.
