Britanska spisateljica i novinarka Kate Weinberg nedavno je objavila opširnu kolumnu u kojoj je opisala detalje svoje višemjesečne borbe s takozvanim “dugim covidom”, otkrivši kako već tjednima nije u stanju obavljati ni najjednostavnije zadatke te da je, u usporedbi s drugima, još dobro i prošla. Njezinu ispovijest za Daily Mail prenosimo u cijelosti.
Danas sam se probudila, kao i proteklih 100 dana, s osjećajem straha. Napravila sam mentalno skeniranje svoga tijela i pokušala procijeniti kakav će ovo biti dan. Nekad imam bolne mišiće, nekad osjećam kao da mi bedra i listovi gore… S druge strane, neki dijelovi tijela kao da više nisu moji – mrtav prst, utrnulo stopalo i jeza koja se krije duboko u kostima.
Postoje i dani kada me ne boli, ali se onda osjećam malaksalo, imam vrtoglavicu, udovi su mi slabi, tako da je i odlazak u kupaonicu izazov, a kamoli penjanje stepenicama. Čak i u najboljim danima, do popodne me obično obuzme serija simptoma i čudna iscrpljenost. Ovo nije umor, ovo je kao da je cijeli moj sustav otrovan. Tada će moje raspoloženje pasti, mišići oko lica će me boljeti, a razgovor će postati težak, ako ne i nemoguć.
Ovo je dugi covid, koji liječnici nekad nazivaju i post-covid sindromom ili covidom na duge staze, a riječ je o sindromu koji se manifestira kao skup iscrpljujućih simptoma koji se javljaju poslije zaraznoga razdoblja bolesti i izgleda da je jedinstven za svakoga pacijenta. Daleko je od dugotrojnoga umora i sporoga oporavka, na što većina ljudi pomisli kada čuje termin ‘dugi covid’.
Nije imala očite simtpome, svi testovi negativni
Liječnici su još uvijek zbunjeni ovom pojavom, ali je teorija koja je privukla najviše suglasnosti da je riječ o nekoj vrsti imunosnoga odgovora na virus. Veći dio prošle godine nisam se bojala virusa, odnosno nisam strahovala za sebe, već za druge ljude. Jedne noći zatekla sam sebe kako pravim popis u glavi svih ljudi do kojih mi je stalo, a imaju više od 65 godina, počevši od oca koji ima 89 godina.
Ali sa 45 godina, fit, vitka i bez neki zdravstvenih problema, stvarno se nisam brinula za sebe. Kada su se škole otvorile u lipnju, pitala sam se – kao vjerojatno i većina roditelja – je li pravi potez povratak u školu moje dvoje djece od sedam i devet godina. Možda bi virus mutirao i učinio moju djecu veoma bolesnom.
Ako bi moja djeca išla u školu, koliki bi to rizik bio za moga supruga koji ima 51 godinu? Statistički podaci, barem kada je riječ o ovome, bili su umirujući. Iako sam se bojala širenja virusa, činilo se da je velika vjerojatnost, ako ga netko od moje obitelji “upeca”, da bi u najgorem slučaju to osjetio kao malo “gadniju” gripu.
A onda mi je u studenome odjednom počelo biti loše. U početku nisam imala nijedan od simptoma koji bi me motivirali da napravim PCR test. Nisam imala kašalj, temperaturu, nisam izgubila ukus i miris. Jednostavno sam se osjećala neobično i neobjašnjivo umorno, kao da mi je netko izvadio sve baterije. Mislila sam da je ovo neki drugi virus, ili da me je život jednostavno “pregazio”.
Narednoga tjedna počela sam se osjećati još gore, iscrpljenost se počela javljati u valovima više puta na dan, a osjećala sam i laganu drhtavicu. Provjerila sam razinu hormona kod ginekologa. Napravila sam i drugi brzi test na covid – opet je bio negativan.
Sumnjala i na rak, liječnici nisu imali odgovore
Počela sam se brinuti o genetici – moja majka umrla je u 35. godini od tumora na mozgu. Jesu li moji simptomi bili prvi znaci da bolujem od toga? Doktorica mi je rekla da nema potrebe za snimanjem mozga, ali mi je savjetovala da napravim PCR test, zbog nepouzdanosti brzih testova. Napravila sam ga i bio je – negativan.
Trećega tjedna od pojave prvih simptoma, primijetila sam da mi je hrana čudnog ukusa i da mi se apetit smanjio. Pomirisala sam staklenku s kavom i shvatila da sam izgubila i njuh. Tek onda doktorica mi je dijagnosticirala dugi covid.
“Ne postoji nijedan virus koji se ovako manifestira”, rekla mi je. Objasnila mi je da je moj posljednji test bio negativan jer nisam bila u zaraznoj fazi te je dodala da prethodni brzi testovi koje sam radila kada sam najvjerojatnije bila zarazna, nisu bili točni.
Bilo je to u studenome i čak i tada mi je rekla da ima oko 30 pacijenata sa sličnim simptomima, a da su sve bile žene i da su imale između 35 i 65 godina. Ovo je bilo zabrinjavajuće. Koliko su ljudi zarazile zbog negativnih testova? I sada kada sam konačno dobila dijagnozu – postoji li način da se izliječim?
“Ne baš. Slušajte svoje tijelo, nemojte se naprezati ni na koji način i mentalno se umarajte što manje moguće. Možda imate sreće pa se vaše stanje popravi u roku od mjesec dana”, rekla mi je liječnica.
Ubrzo sam otkrila da imam više pitanja nego liječnici odgovora. Uglavnom su uvijek imali isti odgovor: “Ne znamo”. Nitko ne zna koliko dugi covid može trajati, što može uzrokovati, što ga može izliječiti… Liječnici jednostavno ne znaju, a također shvaćaju da nas je sve više s ovom dijagnozom.
Krenulo nabolje pa se vratilo u još gorem izdanju
Doktor Rajarshi Banerjee, koji na Oxfordu proučava povezanost covida-19 s upalom organa, tvrdi da će 10 posto ljudi koji su preležali koronavirus razviti dugi covid. Prema njemu, posebno velika učestalost ove dijagnoze jest kod bijelaca u dobi između 30 i 50 godina.
Doktorica mi je propisala paracetamol i odmaranje, uz komentar da većina ljudi nakon 12 tjedana bude dobro. To mi se činilo nemogućim, mislila sam da ću biti bolje za tjedan dana. I zaista, sedam dana poslije probudila sam se bez bolova u mišićima i osjećala sam se zdravije. Vrijeme je za šetnju, rekla sam mužu.
Sljedećega jutra simptomi su se vratili na vrlo ružan način – čak mi je i mozak bio u magli, jedva sam mogla sastaviti rečenicu. To mi je pokazalo koliko je covid okrutan. Čitala bih kćeri pola sata, a za kaznu bih cijeli sljedeći dan bila slomljena. Poslovni poziv stajao me dva dana iscrpljenosti. Obiteljski ručak značio je da ću danima imati simptome.
Liječnica mi je govorila da pustim da vrijeme protekne i odradi svoje. A ja sam isprobavala najrazličitije alternativne terapije. Probala sam unositi kinesko bilje, visokoproteinsku dijetu, homeopatiju, meditaciju, pojačan unos vitamina C i D, magnezija, cinka, željeza, ledene kupke. Bilo bi bolje pa bi mi se stanje opet pogoršalo. Na kraju mi je doktorica rekla da se ne smijem uopće kretati – da bih trebala ograničiti svoje kretanje na 500 do 800 koraka, i to u kući.
Neki su imali moždane udare, završili na dijalizi…
Počela sam čitati forume na internetu – to je bilo potresno i zastrašujuće otkriće. Toliko ljudi širom svijeta pričalo je o simptomima sličnim mojima. Bilo je užasnih priča, daleko gorih od moje – neki su imali moždane udare, neki završili na dijalizi, neki čak i u invalidskim kolicima. Najviše me šokiralo koliko se njih susrelo sa skepticizmom u vezi sa svojim stanjem – bilo od obitelji, prijatelja, poslodavaca, pa čak i liječnika. Neki su uslijed dugoga covida izgubili posao ili pali u depresiju.
Ja sam jedna od onih sretnijih, nisam hospitalizirana i ne postoji strah da ću umrijeti. Također, imam muža, sestru i prijatelje koji me podržavaju. Razgovaram telefonom s jednim prijateljem koji još od ožujka prošle godine osjeća simptome dugoga covida. Sve to mnogo znači u procesu moga oporavka.
Sutra ću se, kao i svih proteklih 100 dana, probuditi s osjećajem straha. Ali, sada je drugačije, jer se prvi put u prethodnih nekoliko tjedana ponovno nadam. Možda je moj optimizam pogrešan – naučila sam da nema garancije kod dugoga covida, a najmanje kada će završiti.
S druge strane, počela sam više pisati i provoditi vrijeme sa svojom obitelji. Osjećam energiju u svome glasu i lakše mi je izaći na kraj s djecom. Nekih dana ću možda biti gore, a ne bolje. Moram to prihvatiti. Ali, vjerujem da će mi polako, ali sigurno biti bolje. prenosi “Index“.
