Vladimir je preminuo 20. marta, mesec dana pre svog 45. rođendana. Dijana nije znala da joj je suprug izgubio bitku. Ljekari su strahovali da joj kažu, kako joj se ne bi dodatno pogoršalo stanje.
Mama se prva razboljela početkom mjeseca. Počela je da kašlje, krenula je temperatura i žalila se da nema snage. Tri dana nakon nje i tati su krenuli isti simptomi. Ubrzo su testirani i za oboje je stigao pozitivan nalaz. Bolnice su toliko pune da je ljekar rekao da ne mogu da ih hospitalizuju dok im saturacija ne padne ispod 80. Tek kada je tati pala saturacija na 79, Hitna pomoć je došla i odvezla ga – priča najstarija kćerka Aleksandra, koja će sada preuzeti brigu o mališanima.
Aleksandra kaže da je Vladimir tri dana bio na odjeljenju, a potom su ga prebacili na intenzivnu njegu. Tri dana kasnije, u bolnici je završila i njena majka. Kaže da je u početku mama bolest mnogo lakše podnijela od tate, koji se sve vrijeme žalio na stravične bolove.
Ljekari su rekli da se tata borio… Ipak, maska sa kiseonikom više nije pomagala. Prvo su tatu stavili na respirator, a potom i mamu. Oboje su okrenuli na stomak kako bi lakše mogli da dišu. Tog 20. mart, tačno u 21 sat, tata je počeo da se guši. Sve su pokušali, ali nije bilo spasa – priča Aleksandra.
Strahovala je kako će majka podnijeti vijest o Vladimirovoj smrti, pa je dogovoreno da Dijani ništa ne kažu. I ona se borila kao lav sa opasnom bolešću. Odlučili su da je prebace u bolnicu u Kijevu. Tokom transporta, došlo je do zastoja rada srca.
Doktor me je pozvao i rekao mi: “Moli se da srca ponovo zakuca” – priča Basija Volodarskaja, kuma.
Ona kaže da je Aleksandra čekala ispred bolnice da joj dovezu majku na intenzivnu njegu.
Ne znam ni kako su je doveli živu do tamo. Saturacija joj je bila 30, pritisak 80 sa 40, bila je bez svijesti – priča Basija.
Cijele noći su se ljekari borili da joj spase život. Uspjeli su da joj podignu saturaciju na 90 i da joj stabilizuju pritisak. Uveli su je u komu i aparati su disali umjesto nje, jer njena pluća više nisu funkcionisala. Nažalost, tada su bubrezi počeli da otkazuju.
Nažalost, u jutro 29. marta, u 6.20 sati i Dijanino srce je prestalo da kuca.
Dok su se Vladimir i Dijana borili za život, 11 mališana iz njihovog doma su bili smješteni u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Saopštili su im da im je tata umro, ali su se djeca nadala da će se Dijana izvući. Niko nije imao srca da im kaže da je i ona veoma loše.
Nažalost, jedna od djevojčica je na Facebooku pročitala status mamine prijateljice i shvatila je da mame više nema. Na kraju su svima morali da soapšte istinu.
Kada smo stigli u Centar za socijalni rad svi su već plakali. Znali su da ih više nema. Odmah su pitali šta će biti sa njima. Najstarija kćerka Aleksandra ima 21 godinu i udala se i želi da preuzme brigu o njima, ali žele da joj povjere samo troje dece, njene biološke sestre i braću. Ne zna se kako će za ostale – očajna je kuma Basija.
Kuma kaže da je problem i kuća, jer je Vladimir izbjegao iz Donjecka i njegova kuća je uništena tokom sukoba. Kuća u Vasiljkivu u kojoj je porodica živjela pripada državi i data im je na korištenje.
Kuma kaže da će ubrzo pokrenuti humanitarnu akciju kako bi se djeci obezbijedio krov nad glavom, a sve u dogovoru sa Centrom za socijalni rad. Aleksandra se nada da će uspjeti da zadrži svu braću i sestre, kao i djecu kojima su njeni roditelji bili staratelji. Sada joj predstoji ozbiljna bitka, ali ne planira da odustane od mališana.
