Širom Balkana govori se o “non-paperu” u za koji se čini da nema autora, ali koji je na površinu iznio sve kontradikcije i složenosti regiona.
Sarajevski mediji prvi su otkrili dokument slovenačke vlade, koji raspravlja o radikalnim idejama razbijanja Bosne i Hercegovine i regiona usresređenog na „Veliku Albaniju“, „Veliku Srbiju“ i „Veliku Hrvatsku“. Od tada su svi pokušavali da se distanciraju od dokumeta, znajući da je razgovor o takvim idejama često problematičan.
Ali dokument je poslužio kao ilustracija da, ako Plan A za region – integracija sa Evropskom unijom – ne uspije, onda idemo ka Planu B koji uključuje nove sukobe i granice.Na sastanku u Solunu 2003. godine, lideri EU donijeli su stratešku odluku da cijelom regionu ponude članstvo u uniji. Postalo je očigledno da je, posle decenije ratova i raspada, samo čvrst okvir integracije mogao donijeti dugoročnu stabilnost na Balkan.
To strateško razumijevanje danas važi kao i tada. Ali, nažalost, čini se da su lideri EU to zaboravili. Sa rastućim skepticizmom prema daljem proširenju EU, često vođenom kratkoročnim razmatranjima unutrašnje politike, zamah procesa proširenja je postepeno izgubljen – a blok gubi moć koju ima u regionu da podstakne i reforme i reintegraciju. Da citiram poznatog evropskog državnika, proces integracije EU sa Balkanom je “klinički mrtav” poslednjih nekoliko godina.
Lideri u samom regionu nisu uvijek pomagali proces. Često, prvenstveno željni očuvanja postojećih sistema moći i privilegija, često su sporo sprovodili neophodne reforme. A EU je često bila previše formalistička u svom pristupu – dajući štrikove više nego nego što je stvarno bilo potrebe za tim.
Dugotrajni međunarodni napori za uspostavljanje mira u regionu nakon raspada Jugoslavije zasnivali su se na osnovnoj premisi očuvanja postojećih granica. Tadašnji lideri Hrvatske i Srbije Franjo Tuđman i Slobodan Milošević planirali su podjelu Bosne. Ali međunarodna zajednica čvrsto se suprotstavila tom potezu, imajući za cilj očuvanje multikulturnih društava u Bosni i Sjevernoj Makedoniji i zaštitu manjina – na Kosovu, u Srbiji i u Hrvatskoj.Međutim, non-papaer, bez autor, navodi da ako plan A više ne funkcioniše, moramo se pripremiti za plan B koji uključuje prekrajanje granica i prihvatanje novog talasa etničke dislokacije u cijelom regionu (mirno ili drugačije) . To je brutalna izjava o brutalnoj stvarnosti koja bi mogla biti pred nama.
Možemo se samo nadati da će non -papaer poslužiti kao poziv na uzbunu za EU i druge zbog rizika od zaustavljenog procesa proširenja i brzog opadanja interesovanja za poslove u regionu. A EU nije usamljena u nezainteresovanosti – Ujedinjeno Kraljevstvo, nakon decenija angažmana sa Balkanom, nije ni pomenulo region u nedavnom Integrisanom pregledu (Integrated Review)
Potrebna je nova solunska inicijativa: strateško angažovanje EU ali i ostalih sa regionom. To ne znači samo povremeno dodavanje još nekoliko decibela postojećim najavama, kao što smo to ponekad imali prilike da vidimo u prošlosti. EU će možda morati da izoštri svoje postojeće instrumente, preispita svoje institucionalne aranžmane i da mnogo više uticaja i značaja različitim međufazama integracije.piše Slobodnabosna
Balkan nije jednostavno mjesto. Milenijumi multikulturalnih carstava ostavili su mozaik koji je bilo teško uklopiti u naš savremeni kalup mono-nacionalnih država. Ali, iz razloga koji prevazilaze kratkoročnu stabilnost, svakako vrijedi sačuvati ono što još uvek postoji u ovom starom mozaiku i izbjeći još jedan krug bolnog raspada.
Okvir evropskih integracija je, u dobru i zlu, jedino sredstvo za to. Ako se to izgubi, možda ćemo se morati suočiti sa realnošću plana B. I, prije ili kasnije, Balkan bi se mogao vratiti u naslove iz pogrešnih razloga.
